Župa Foča kod Doboja proslavila je svečano u subotu 12. 6. 2010. svoj patron Presveto Srce Marijino. Misno slavlje, uz koncelebraciju 12 svećenika, predvodio je sin ove župe, provincijal Bosne Srebrene, fra Lovro Gavran. Župnik fra Jozo Gogić se zajedno sa svojim malobrojnim župljanima potrudio da se ovaj dan proslavi dostojanstveno i domaćinski, posebno za goste sestrinske župe Osova i iseljene Fočane iz Hrvatske, a u tome ih nije omeo ni cjelodnevni nestanak električne energije. Zvonkim pjevanjem uzveličao je misno slavlje župni zbor župe Gornje Dubice, kojim je ravnao župnik fra Velimir Bavrka.
Provincijal fra Lovro je u svojoj propovijedi potaknuo okupljene župljane kao i one koji su daleko od svog rodnog kraja, da je krajnje vrijeme da se, uz Božju pomoć i majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, počne graditi nova kuća na ruševini stare, ali to zahtjeva duboku vjeru i hrabrost. Jer, Onaj tko zna za što živi, on će znati živjeti ne samo u Hrvatskoj, u Njemačkoj ili u Švicarskoj, nego će imati hrabrosti vratiti se na svoju rodnu grudu, na svoju djedovinu, ovdje u Foči, ili bilo gdje u Bosni – i početi ispočetka, od nule. Provincijal fra Lovro potiče da treba svoj život utemeljiti na neprolaznim vrijednostima da bi on imao svoju svrhu. Zaista, mnogi su od nas zaboravili zašto žive. Više životare nego što žive. Žive od danas do sutra, bez ikakva cilja i bez ikakva ideala. A to nije nikakav život. Bolje je znati zašto umirem, nego ne znati za što živim. Bolje je s idealom umrijeti, nego bez ideala živjeti. Uopće se ne isplati živjeti za ono za što se ne isplati umrijeti. Veliko je i poštovanja vrijedno umrijeti za čast, obraz, obitelj, prijateljstvo, za vjeru, za narod i za domovinu. Za te se vrednote onda isplati i živjeti. I onaj tko za te vrednote živi, on će biti častan čovjek, vrijedan radnik, dobar otac obitelji, čestita majka, vjeran bračni drug, pouzdan prijatelj, praktičan vjernik i požrtvovan rodoljub. I nikad se neće žaliti da mu je to teško – jer se za to isplati i živjeti i umrijeti.
I zaista, Foča je mjesto gdje se isplati živjeti i umrijeti, mjesto gdje čak i prolaznik zastane i shvati da bi ovdje mogao svoj životni vijek proživjeti. Pitomi brežuljci, raspjevani potoci i plodna zemlja išarana punim, zdravim bojama trave, cvijeća i drveća, zaista neodoljivo privlači i priča svoju priču. Priču koja se istovremeno može vidjeti i čuti. Ne nameće je, nego ostavlja da gledatelj i slušatelj sam odluči što želi vidjeti i čuti.
Jedan vidi razru
šene kuće, zarasle u drač, divlju živicu i korov. Mnoga mjesta čak temelje i ruševine kuća kriju, ali se zna da je tu nekad bio dom, sada izbrisan kao gumicom, a koji živi još samo u memoriji žitelja i ukućana. Taj isti gleda i vidi prazninu livada i brežuljaka gdje čak i poneki zalutali glas remeti tišinu koja nesmiljeno pritišće ovaj kraj. Sve mu to govori da tu nema više života, da je knjiga koju su njegovi očevi, djedovi i pradjedovi ispisivali znojem i nepokolebljivom vjerom, zatvorena i zapečaćena. Zato uvjerava ne samo sebe, nego i one druge da treba početi ponovno pisati knjigu života u nekoj drugoj zemlji, u nekom drugom mjestu sa nekim drugim slovima.
Drugi, pak, gledajući istu sliku u istom smjeru, vidi da, pored svega gore nabrojanog, već ima i okrčenih njiva, posijanog kukuruza i pšenice, pokupljenog sijena, izgrađenih novih kuća u kojima noću ima svjetla na prozorima i po danu glasova. Vidi budućnost na baštini svojih očeva i majki koji nisu ni prije živjeli u raskoši i bogatstvu, niti im je to bio životni cilj, nego su živjeli skromno posvećujući svaki darovani dan Bogu i svojoj obitelji, boreći se uvijek da ostave bolje uvjete života svojoj djeci nego što su ih oni sami imali. Svjestan je da se to ne može niti smije uzeti olako, nego sa zahvalnošću i stoljetnim pouzdanjem bosanskog Hrvata koji nastavlja tamo gdje su njegovi stali. Često i na razrušenim temeljima, on se ne boji novo započinjati. Isto tako, ovaj drugi vidi da se planira graditi nova crkva, koju je osmislila mlada bosansko-hercegovačka arhitektica Ana Pranjić, a koja će, stojeći ponosno na brežuljku s kojeg vidi cijeli kraj a i sve do Ozrena i Vlašića, biti oslonac i mjesto duhovne i tjelesne okrepe, nade i vjere da će sutra postojati u ovoj lijepoj župi. Na kraju, vidi neizmjerno mnogo poteškoća i nejasnih, mutnih dana koji dolaze, ali jasno vidi da je tlo na kojem stoji njegovo i da je tu ono što stvarno jest i što je oduvijek bio: čovjek vjernik koji zna da je križ suputnik svakog djelića ove naše Plave planete. Kad si svoj na svome, ipak je križ mnogo podnošljiviji.
Jednostavno sve ovisi o tome što čovjek želi vidjeti i čuti. Sve drugo je pusta priča.
Na misnom slavlju i svečanom ručku, sudjelovali su i mnogi predstavnici zavičajnih udruga ovog kraja koji djeluju u Hrvatskoj. Lijepo ih je sve vidjeti i raduje činjenica da se ljudi angažiraju i udružuju da bi planirali neke stvari, razgovarali i prisjećali se svoga zavičaja i na taj ga način otimali zaboravu. Međutim, neizmjerno impresionira onih 169 župljana od prijeratnih 4 000, koji su se isto tako udružili, ali sa svojom kućom i zemljom, sa svojom hrabrošću i vjerom da porušeno obnove, podivljalo pripitome, izgubljeno nađu.
Na povratku, posjetili smo jednu porušenu i napuštenu kuću gdje sam svjedočio koliko nevjerojatnom toliko više divnom, nezaboravnom prizoru: u dvorištu opustošene kuće, zarasle u drač i korov, raste i dan-danas ponosno stoji ružin grm! Sve je on preživio i nadjačao: drač, živicu, trnje, lijesku, travu ali i onaj ljudski korov koji je tu dolazio, nosio i pljačkao sve što se odnijeti i opljačkati dalo. Izdiže se taj ružin grm iznad svega i svojom ljepotom svjedoči da je nemoguće iskorijeniti ili ugušiti nešto što je pustilo duboko korijenje i što je tu oduvijek bilo. Zaista nevjerojatno, ali istinito.
Tih 169 župljana zajedno sa svojim ujakom, savršeno se uklapaju u ovu sliku. Divno vas je bilo vidjeti u Foči kod Doboja! Zbog vas je Foča i dalje lijepa, nada se i vjeruje u bolje sutra.
Fra Janko Ćuro