Franjevačka provincija Sv. Križa - Bosna Srebrena

  • Puni ekran (Fullscreen)
  • Široki ekran (Widescreen)
  • Uski ekran (Narrow screen)
  • Veća slova
  • Standardna veličina slova
  • Standardna veličina slova

Fra Filip Grabovac (1698. - 1749.)

E-mail Ispis PDF

Prije mnogo godina, po završetku II. svjetskog rata, u vlaku mi je neki mladić rekao: "Nije mi drago što sam Hrvat". U toj izjavi on je valjda izrazio svoje razočaranje nad stoljetnim nedaćama svoga naroda u prošlosti, i nad pritiskivanjem, zapostavljanjem, bijednim izgledima u društvu u kojem je živio u tadašnje vrijeme. - To me je duboko potreslo, pa mi još i danas, pola stoljeća kasnije, živi u duši. Ipak, kad bi to mislio samo jedan ili drugi, o tome ne bi trebalo govoriti. Ali, pomislio sam, možda tako misle i tisuće drugih. Osobno, ja ni u mašti ne bih mijenjao svoju narodnost, ne bih poželio biti ni

Talijan, ni Nijemac, ni Francuz, iako visoko cijenim veličinu tih naroda. Bog me je učinio Hrvatom; htjeti biti nešto drugo, znači praviti od sebe krivotvorinu i ne biti ono što Bog hoće da budem.

Tako je, po prilici, mislio i jedan vojni kapelan u mletačkoj službi prije dva i po stoljeća - fra Filip Grabovac.

1. Život i djelo fra Filipa Grabovca

Grabovac se rodio (vjerojatno) 1698. u selu Podosoju pokraj Vrlike. Kao dječak završio je prvo i srednje školovanje u franjevačkom samostanu u Zaostrogu. Tamo je završio i svoj novicijat g. 1719. Gdje je on učio filozofiju i bogoslovlje, ne znamo; možda je to bilo negdje u Italiji. Kao svećenik radio je neko vrijeme kao predavač (lektor), a onda kroz dvadesetak godina bio vojni dušobrižnik hrvatskih konjanika u mletačkoj službi. Stanovao je u Veroni, ali je po svojoj službi morao često putovati po raznim mjestima mletačkog područja u sjevernoj Italiji. To odlaženje iz mjesta u mjesto, na konju, po svakakvom vremenu bilo je naporno. Njegova plaća bila je jednaka plaći običnog vojnika iako je sam morao uzdržavati i svoga konja. Harale su i zaraze (kuga), pa je i on dvaput obolio. - U svojoj provinciji uživao je priličan ugled, pa je tako g. 1747. bio pribrojan među uglednije oce (postao "agregat").

Dovle Grabovčev život sliči životu brojnih drugih franjevaca svećenika. No, godine 1747. izdao je on u Veneciji zapaženu knjigu "Cvit razgovora" u skromnoj nakladi od 700 primjeraka. Taj pothvat izdvojio ga je od ostalih i bio uzrokom što je postao čuven, a s druge strane otjerao ga je prije vremena u grob kao pedesetgodišnjaka.

Neki ljudi iz Sinja, koji su se osjetili pogođeni njegovih pisanjem, uskoro su ga optužili da ih je oklevetao i da napada Veneciju. Tužba je imala uspjeha: uhitili su ga u Veroni, dopremili ga (uz zlostavljanje) u Veneciju u zloglasnu tamnicu "Sotto i piombi" i osudili ga na zatvor. Kad je teško obolio, premjestili su ga u zatočeništvo u nezdravom samostanu na otoku Santo Spirito, gdje je uskoro i umro, izmučen bolešću i zatvorom, 13. veljače 1749. - Koliko se da naslutiti iz ovako dalekog vremenskog razmaka, Grabovac je bio žestoke naravi, a u službi savjestan. - Primjerci njegova djela, do kojih je vlast mogla doći bili su spaljeni u Splitu, Zadru i Veneciji; do danas se sačuvalo samo šest primjeraka, od kojih su samo dva cijela. Hrvatska (nekadašnja Jugoslavenska) akademija izdala je kritično izdanje Grabovčeva djela g. 1951., a Splitski književni krug uglavnom ponovio to izdanje g. 1986.

2. O čemu govori Grabovčevo djelo?

Fra Filipova knjiga nosi ponešto izazovan naslov "Cvit razgovora". Cvijet, kao simbol, treba nas podsjetiti na čudo ljepote što ga doživimo u prirodi, gdje nas uvijek iznova iznenadi sklad oblika i boja, kojima se neke biljke zaodjenu, kojima kao dar po vrhu dodaju i miris. U našem "Cvitu razgovora" tih osobina "cvijeta" ima malo, vrlo malo.

Grabovac voli srokove, pa ih ponekad, s čista mira, upotrijebi i u prozi, kao čovjek koji se navikao govoriti u rimama. A upravo ga srokovi često sile da bude nejasan, da ispremeće riječi na neprirodan način, da izvrši nasilje nad jezičnom pravilnošću. Nekad on i ne postigne zadati broj slogova svog osmerca, a često upotrijebi jeftine srokove, koji čitatelja ne mogu razveseliti.

No, ako nema izvanjske pjesničke odjeće, možda će Grabovac pokazati pravu pjesničku žicu svojim slikama i poredbama. I tu nas on najčešće razočara: on je suviše ozbiljan, stvaran i direktan, pa se u njega rijetko naiđe na bezbrižnu igru mašte, vrlo nas rijetko zabljesne odabran, plemenit izraz. Tko u "Cvitu razgovora" traži cvijet poezije otići će gotovo praznih ruku.

Pa što onda ovo djelo ima, čime se odlikuje?

Odlikuje ga strastvena želja da uzdigne našeg čovjeka, da mu vrati samosvijest i ponos.

Grabovac dobro zna kakav je osjećaj malodušnosti morao spopadati hrvatskog seljaka iz dalmatinske Zagore kad bi se našao u gradu poput Venecije. On, nepismen, iz skromnog kućerka, gdje više gladuje nego što je sit, gdje su mu još pred jednim pokoljenjem svakoga mjeseca, pa i češće, Turci ili razbojnici pljačkali ono malo stoke što je imao ili mu djecu odvodili u roblje, gleda čuda ljepote na mramornim palačama i crkvama, promatra sjaj i bogatstvo odjeće i jela, zapanjuje ga oholi i raskošni način života. Kakvo čudo da se osjeti: ovdje sam ja i ovakvi kao ja nitko i ništa. Shvatljiva je sada želja ovakvog jadnika da u tuđini i sam postane tuđin i samom sebi, pa i nastojanje da postane netko drugi! Koliko ih je stisnulo oči i postalo Talijanima!

Grabovac svojim zemljacima odlučno dovikuje: "Nipošto! Ne stidi se svoga! Budi svoj!" Dvadeset godina prije pojave "Cvita" on je sastavio pjesmu kojom osuđuje što hrvatski časnici u mletačkoj službi odbacuju svoju narodnu odjeću i zamjenjuju je talijanskom. "Tko si sada, tko te se još boji?", kao da veli njemu, "Nemoj ni za živu glavu reći da si Hrvat; reci da si iz Ljubljane!" Grabovac je uvjeren da je dobar dio mletačkog bogatstva i ljepote stekla i sačuvala desnica njegovog naroda. Još važnije: kad se ocjenjuje prava vrijednost čovjekova, kad se gleda na junaštvo i poštenje, Hrvat ne treba da ustupi prvenstvo nekom drugome. I tu sada Grabovčev stih dobiva neobičnu odlučnost i kao da naprosto reže:

Kad kralj hoće da kog shrve

tad Hrvate meće prve;

a dobitak kad se dili,

tad pitaju: "gdi ste bili?"

Vino nose, vodu piju -

zašto krvcu prolivaju?

(izd.1951., str.206).

Osim što svojim zemljacima hoće da dozove u pamet prave vrijednosti kojima su se toliki njihovi u prošlosti odlikovali, te koje oni i danas u sebi nose, Grabovac zajedno želi reći da su za zaostalost i jadno stanje Dalmacije krivi s jedne strane tursko izrabljivanje povezano još i sa prezirom:

Dalmacijo, kruno svita, eto spavaš puno lita

Sad te svaka rđa gazi, pak još ide da te mrazi!

(izd. 1951., str. 196. i 198.).

Naš pisac, naravno, nije slijep za mane naroda, osobito za njegovu neslogu, jal, svađe, sirovost. Protiv toga on govori na mnogim mjestima svoga "Cvita". To treba pročistiti ili iskorijeniti, ali i za to je, uz ostalo, potrebno doći do prave samosvijesti. Sad razumijemo zašto Grabovac iznosi povijesne podatke, pa i događaje, iz kandijskog i kasnijih mletačko-turskih ratova i zašto ističe junake (serdare, kavalijere i harambaše) pojedinih dalmatinskih krajeva.

3. U čemu je Grabovčevo povijesno značenje?

Rekao bih: u teškom i opasnom, pogibeljnom vremenu po duhovno biće svoga naroda, Grabovac je bio prvi koji se prihvatio posla da svoj hrvatski narod u Dalmaciji pa i na širem hrvatskom području budi, da mu podiže ponos i da mu vrati uvjerenje u vlastitu vrijednost. To je ujedno bio i poziv vlastitim sunarodnjacima da prema toj svijesti i žive.

Istina je da ono malo primjeraka što je ostalo nakon mletačkog spaljivanja Grabovčeva djela nije moglo donijeti znatnije plodove, jer je krug čitatelja zbog toga bio vrlo uzak. No, Grabovčevo djelo pokazalo je put njegovom subratu i suvremeniku fra Andriji Kačiću, koji je u stihu i prozi zastupao iste misli. Kačićev je stih lak, pričanje glatko, pa je njegov "Razgovor ugodni" našao put do srca običnih ljudi. Njegovi stavovi postali su svojinom običnog puka; on u svojim očima nije više nitko i ništa nego se drži uspravno. Koja se druga knjiga u hrvatskom narodu može pohvaliti da je imala do danas 64 izdanja, koja je kao ona prodrla u svaku hrvatsku kolibu, makar to bilo i samo usmenim prenošenjem njezina sadržaja i pjevanjem uz gusle?

Kačić je bio i po naravi blaži i mnogo oprezniji prema mletačkoj vlasti, koja je u ruci imala dugačku batinu, no njega je poučio i u tome Grabovčev primjer da ničim ne izazivlje mletačkoga lava. Isto tako, iz istih razloga, Kačić se čuva da ne izazove ni svoje zemljake, iako - kao što znamo - pred nekima nije ni on ostao prav. Stoga Kačićevo djelo nije bilo nikad zabranjeno, pa je nesmetano moglo širiti svoj upliv među narodom.

U jednoj stvari valja ipak Grabovcu dati prednost pred Kačićem: u otvorenosti i odlučnosti kojom zastupa svoje misli čak i kao podložnik i službenik Mletačke republike. Međutim, toj se odlici treba više diviti nego što bi je, u onakvim prilikama kakve su bile Grabovčeve i Kačićeve, trebalo nasljedovati.

Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi III, Sarajevo 1998 , str. 46-50.

IZVORI:

Filip Grabovac: Cvit razgovora naroda iliričkog iliti rvackoga, Stari pisci hrvatski, knj. 30., izd. JAZU, Zagreb, 1951.
Isti: Cvit razgovora, Uredio F. Švelec. Splitski književni krug, Split, 1986.

Trenutno se nalazite na: Povijest Provincije Znamenitiji likovi Bosne Srebrene Fra Filip Grabovac (1698. - 1749.)