Franjevačka provincija Sv. Križa - Bosna Srebrena

  • Puni ekran (Fullscreen)
  • Široki ekran (Widescreen)
  • Uski ekran (Narrow screen)
  • Veća slova
  • Standardna veličina slova
  • Standardna veličina slova

Fra Ivan Franjo Jukić (1818. - 1857.)

E-mail Ispis PDF

Među bosanskim franjevcima XIX st. kao naj veći izdiže se lik Ivana fra Frane Jukića. Živio je kratko: kad je 1857. umro, nije bio navršio ni 39 godina. U dvanaest godina što ih je – nakon stu dija proveo u Bosni, udario je temelj novijem kulturnom radu u ovoj pokrajini i što se dalje u vremenu od njega odmičemo, to nam njegova po java izgleda svjetlija i veća.

1. Rodio se u Banjaluci 1818, u gradskoj obitelji, od oca zlatara i Klare r. Jurić. Njegov župnik fra Franjo Sitnić nau čio ga je čitanju i pisanju a ponešto i latinskom jeziku pa ga onda poslao u fojnički samostan, gdje je svršio tadašnje gim nazijske nauke i 1833. stupio u franjevački red. Iza toga bio je 1835. poslan u Zagreb da nastavi studij a 1837. u Ugarsku, u grad Veszprem, da uči teologiju. Pri kraju studija (1840) on se zaputio s još trojicom drugova u Bosnu s namjerom da ta mo dignu ustanak, ali su ih – na sreću – stariji svećenici od toga odvratili a poglavari – da ih zaštite – poslali izvan Bosne, Jukića i Baltića u Dubrovnik, da tamo dovrše studij. Kao mlad svećenik, koncem 1840, određen je u fojnički samostan za kapelana. 1848. postao je kapelan u Varcaru (današnjem Mr konjić-Gradu). Uz tu službu on se usput bavio proučavanjem te obavio nekoliko putovanja po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj. Još dok je kao učenik bio u Zagrebu, svom se dušom zagrijao za ilirski pokret i dao se na to da Bosnu prosvijetli i da svom narodu, koji je čamio u ropstvu, pomogne.

Tadašnje nevolje bosanskih kršćana dolazile su od domaćih begova i aga, od domaćeg podmitljivog suda i činovništva, a ne od sultana. Turski carevi su u 19. st. željeli obnoviti car stvo i pružiti svim podanicima jednakost pred zakonom, ali su njihove odredbe u Bosni domaći ljudi izigrali pa su one ostale samo na papiru. Bosanski su velikaši čak dizali i bune protiv svoje vrhovne uprave. Sultan je na to (1850) poslao poturče njaka Omer-pašu Latasa (1806–1871), bivšeg Mihajla Latasa iz Like, s velikim ovlastima, da prisili Bosnu na novo uređenje. Omer je s dobrom vojskom vojnički uspješno suzbio pobunjene Bosance a onda ih bez milosti ponizio, posmicao ili ih poslao u Carigrad. S početka je Jukić mislio da Omer-paša svojim vo jevanjem protiv bosanskih moćnika ide za tim da stvori uvjete za jednakost i blagostanje ove pokrajine pa je u njemu gledao i slavio osloboditelja i prijatelja. Lukavi je paša, međutim, is koristio Jukićevo povjerenje, a kasnije, kad su protivnici op tužili samog Omer-pašu da šuruje s kršćanima i teži da se od metne od sultana, hladnokrvno je žrtvovao i Jukića i mnoge druge kršćane: lažno je optužio svog nekadašnjeg prijatelja, držao ga tri i po mjeseca u zatvoru u Sarajevu a onda ga, 1852, bolesna otpremio u Carigard. I tamo je proveo 25 dana u tamnici, dok ga nisu fra Filip Pašalić i Antun Mihanović (pjesnik hrvatske himne) nekako odatle izbavili. Spriječen mu je otada povratak u Bosnu pa je boravio kao kapelan u blizini Đakova. Iscrpljen naporima i zlostavljanjem i teško bolestan, podvrgao se operaciji kamenca i uskoro iza toga podlegao. Po kopan je u zajedničku grobnicu u Beču 1857, prije 130 godina.

Bio je uman i – prema uvjetima svog školovanja – neo bično obrazovan. Bio je (a to nije manje važno) neumorno ra din i beskrajno oduševljen za ono što mu je na srcu ležalo kao glavno, kao cilj života: dobro svog naroda, napose u Bos ni. Po naravi žestok a po osjećaju plemenit, on se nepokole bivo borio za postavljeni cilj, nije znao za uzmak, niti se mirio s čekanjem, opreznošću, bojažljivošću. Odatle i njegova tragič na sudbina!

2. Ali, odatle proistječe i njegovo veliko djelo! On je pored svoje svećeničke službe, bio učenjak i plodan pisac, sakup ljač narodnih umotvorina, narodni prosvjetitelj i učitelj, te ja vni društveni radnik. Ono što ga osobito ističe jest da je u svemu tome u svom vijeku bio prvi u Bosni.

Od njega potječe prvi zemljopis i prva povijest Bosne (1851). Zemljopis je pisao iz vlastitog zapažanja, tegobno sam prevaljujući ondašnje besputne krajeve ili se služeći pouzdanim izvještajima. Nije imao nikakvih pomagala pa je udalje nosti od mjesta do mjesta određivao satima hoda. Pa ipak, njegovi su podaci pouzdani a danas oni su nam dragocjeni, jer nam govore o stanju kakvo je bilo prije 140 godina. I povijest je pisao prema vrelima, kojih je u ono doba bilo malo objav ljenih. O njegovu trudu izrazio se poznati hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić pohvalno i s priznanjem.

Njegovi putopisi predstavljaju sažete prikaze vlastitog do življavanja: otvoreno oko za ljepote prirode i kulturne i druš tvene znamenitosti, budna pažnja, duhovito pričanje, koje ima i književni čar a ne priopćuje samo podatke.

On je bio strastven sakupljač narodnih umotvorina i osob no ali i oduševljavajući druge za taj posao. Najznamenitije su njegove posmrtno izašle Narodne pjesme. Izdat je samo I sve zak (1858), a drugi se je negdje izgubio pa nije ni tiskan. Je dan od najvećih znalaca naše narodne pjesme Matija Murko veli da Jukićeve idu među najbolje. Nije uzalud ta njegova zbirka bila u Bosni silno omiljena i dugo vremena najčitanija knjiga; u Bosni je često zovu »Tomićke«, prema glavnom ju naku. Osim pjesama, skupljao je i pripovijetke, poslovice, za gonetke – sve dragocjeno blago koje bi, da nije tada zabilje ženo, dijelom nepovratno propalo.

On je htio organizirati bosansko književno društvo »Kolo bosansko« ali je ta zamisao propala: nije za to dobio odobre nja. Ipak, uporan kakav je bio, ostvario je jedan dio te zamisli, jer je počeo izdavati prvi bosanski časopis »Bosanski prijatelj« (1850, 1851, 1861). U stvari, on nije bio samo njegov urednik nego gotovo i jedini pisac. I taj časopis, iako prvi u Bosni, stoji na znatnoj visini pa se može mjeriti s drugim ondašnjim časopisima kod nas.

Jukić spada među najznačajnije organizatore školstva u Bosni, u 19. st. Sam je osnovao tri pučke škole (u Fojnici, Do cu, Varcaru) a za mnoge dao je poticaje drugim franjevcima da ih osnuju. Brinuo se da se za njih dobave potrebne knjige pa je i sam napisao Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga a smislio je i način kako se mogu istovremeno poučavati djeca različita znanja i uzrasta. Sam je bio, uz svoje kapelanske dužnosti, učitelj u Varcaru. Zamislio je da se škole zavedu u svako veće naselje u Bosni i da se stvori novčana podloga za njihovo uzdržavanje pa je i sam u tom prednjačio. Škole je smatrao najkorisnijim zalogom budućnosti.

3. Ako bismo željeli, kao u kakvom žarištu, vidjeti što je Jukić mislio i osjećao, dovoljno bi bilo promotriti njegove »Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini«, dodate nje govom Zemljopisu i poviestnici Bosne. Tu je on, u 28 točaka, stavio što treba u Bosni popraviti, da se kršćani, dotjerani do krajnjeg siromaštva ili ne isele, ili ne poskapaju od gladi, te što treba učiniti da im se vrati ljudsko dostojanstvo i građan ska zaštita, da im se dadne od Boga data i od cara priznata sloboda.

Evo, sasvim sažeto, tih točaka!

•  »Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani!« (t. 1). Ta točka sažimlje ustvari sve druge i poziva se na jed nakost, koju je car proglasio 1839. ali je kršćanin u Bosni i dalje ostao parija ili rob, a ne ponosna, drugima ravnopravna osoba.

•  Iz toga slijedi zahtjev da se kršćani zaštite pred sudom, koji je (kako se vidi iz Jukićevih primjera) često bio ruganje pravdi (t. 2, 3, 20).

•  Porezi, razne dažbine i globe trli su preko mjere kršća ne pa Jukić traži sada da oporezivanje bude jednako za »Tur ke« i kršćane, da kršćani svoje poreze sami kupe i predaju ih veziru, da se ukine harač a državna desetina uračuna u porez, da se ukine begluk (besplatni rad begovima) (t. 4, 5, 6, 8).

•  Traži se osobna zaštićenost kmeta, da ga gospodar ne diže samovoljno sa zemlje (t. 10) i da trgovina i svi zanati, te služba u vojsci, budu i kršćanima pristupačni (t. 24 i 7). Traži se nadalje sloboda u vjerskim stvarima (t. 15, 16, 17), slobo da zbora i dogovora (t. 27), sloboda iseljavanja (t. 28).

•  Prema Jukiću, država treba da preuzme na sebe javne obveze: da plaća činovnike (a ne da se ovi naplaćuju mitom i globama), da popravlja putove i mostove, da uvodi pošte i ostale slične ustanove, neophodne za procvat trgovine i zana ta, da plaća učitelje, da podmiruje trošak transporta vojske i premještanja državnih činovnika, da uvede državnu tiskaru i za kršćane, da daje državne stipendije i kršćanskim učenici ma (t. 21, 13, 18, 12, 14, 19).

•  Državne naredbe treba da se izdaju na narodnom je ziku, jer ni bosanski muslimani (izuzev rijetkih pojedinaca) ne razumiju turski; zemaljski prihodi i troškovi treba da se javno saopće narodu (t. 26, 25).

Sve je to Jukić popratio svojim »izjašnjemjima«, u kojima pokazuje kakva je bila tadašnja bosanska stvarnost, kad vezir presudi da »jedan Turčin više znade nego hiljadu Vlaha«; to božnji prisjednici-kršćani u sudu služili su ne za to da zaštite kršćansku stranku od sučeve samovolje nego da Turcima do nose vatru za čibuke ili im dodaju kafu; kad se donosi odluka, onda ih istjeraju: »Na dvor, lipo vi krste, ovo je zemlja turska, ne kuca ovdje još zvono, već se turski ezan uči!«

Ono što zadivljuje čovjeka jest Jukićeva hrabrost. On veli da bi se hiljade ljudi potpisalo na ove »želje i molbe«, »ali ne smije! Mi smo više putah tamo do Vašeg (sultanovog) pre stolja slali naše ljude, koji su većom stranom od mjestnih ve zira poubijani«. Sada Jukić sam, samcat, upućuje te molbe preko stranih predstavništava sultanu. On jasno pretpostavlja da prava država nije organizacija za pljačku i nasilje nad vla stitim građanima nego treba da im služi. Ovi smioni zahtjevi bili su jedan od velikih razloga njegove tragične sudbine: da bude bačen u tamnicu i prognan iz vlastite zemlje i da propa ti teške muke, koje je opisao u svom dirljivom i lijepom Puto vanju iz Sarajeva u Carigrad. Jukić je svjestan da je slobodan čovjek pa se tako uspravno i dostojanstveno i drži pred sva kim – i pred austrijskim, i turskim, i crkvenim vlastima. Ta ko je u biti postupio i njegov junak Mijat Tomić ali preko mušice na puški; nasuprot tome, Jukić je goloruk, oboružan samo svojim uvjerenjem, stao pred predstavnike moći i u Bosni, i u Carigradu, i tražio ljudska prava za svoj narod.

Bilo je mnogo pristalica ilirskog (narodnog) pokreta, ali je Jukićev rad možda najsvestrani]i, njegov zanos najčišći, njegovo svjedočenje životom za vlastito uvjerenje najneospor ni je i izaziva duboko poštovanje.

Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 82-87.

Ispred »Želja i molbi« nalazi se smioni uvod, u kojem, između ostalog, Jukić veli:

»Evo 15 godinah imade, da je u Bosnu nizom (– redovna vojska, redovno stanje) uveden, pak za tog vremena šta je učinjeno za duševnu i materijal nu korist ove pokrajine? Nijedna učionica ne bi utemeljena po vladi, nijedna stazica ne bi prosječena! Veziri i njihovi činovnici, na njih gledajući, reko bi, to su ti ljudi prosvijećeni, za napredkom težeći, pravi Francezi, Prusi itd., al malko promo trivši: iz dvora bubanj, a iz nutra šušanj! Osim one uniforme, ništa drugo! Vlada, dakle, drugi način potrebno je, da uzme . . . što ako ne učini, doisto će mnogo štete sama sebi nanijeti, jer: kristjani ne imajući odakle više plaćati, dotjerani do najvećeg siromaštva, bit će usilovani seliti se u obližnje dr žave, ol poskapati od glada!«

IZVORI I LITERATURA:

T. Alaupović: Ivan Frano Jukić (1818-1857), Sarajevo 1907.
J. Markušić – B. Škarica: Život i rad Ivana Frane Jukića, Sarajevo 1908.
II . Kecmanović: Ivan Frano Jukić, narodni prosvjetitelj i politički borac, Sarajevo 1953. Posebni otisak iz časopisa Pregled, br. 4, 1953.
II . Kecmanović: Ivo Franjo Jukić, Beograd 1963.
Iv. Lovrenović: Putovanje Ivana Frane Jukića, Mostar 1976.
Članci o I. F. Jukiću o 100-godišnjici smrti, Dobri pastir VIII/1957, str. 149-203, i kao posebni otisak. Članci o I. F. Jukiću u časopisu Korijen, III/1957, br. 7-8.

Trenutno se nalazite na: Povijest Provincije Znamenitiji likovi Bosne Srebrene Fra Ivan Franjo Jukić (1818. - 1857.)