Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA
Domovina je uvijek majka, nikad maćeha
16.9.2019.Fojnica/Sarajevo

Domovina je ono kako se mi odnosimo prema njoj. Ona je samo odgovor na naš stav prema njoj. Ona je naša slika. Ona je MI. Čini se da ne bismo smjeli praviti razliku između domovine i države, a pravimo jer domovinom, počesto, smatramo onaj dio države koji je „moj“ ili „naš“, a ostatak je nešto tuđe i nevažno.

Fra Mirko Majdandžić rođen je u Busovači prije 59 godina. Klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a Teološki fakultet u Sarajevu. Službovao je u Zenici, Uskoplju, Sarajevu, Bugojnu, Fojnici i Varešu. Uz to, nedavno se fra Mirko, nakon 16 godina, vratio u Fojnicu, ponovno je gvardijan samostana Svetog Duha. Rođen, dakle, u Bosni kojoj je, evo, posvetio čitav svoj svećenički život, pa je zato dobar sugovornik na bosanske, često i delikatne, teme. Ponajprije zbog spremnosti o svemu govoriti otvoreno, iskreno – što, u ovom našem aktualnom ozračju, i nije baš čest slučaj.

Fra Mirko, i ove godine obilježava se Dan Bosne Srebrene. Za bosanske se franjevce često kaže kako su čuvari povijesti bosanske državnosti. Što je, po Vašem sudu, danas ostalo od te državnosti? Od Bosne i Hercegovine općenito?

Prema želji Sv. Franje, fratri, braća iz cijele Provincije, skupe se jednom godišnje na dan ili dva da budu zajedno, druže se, razgovaraju, mole i razmatraju stanje svoje zajednice, društva, države... jednostavno razgovaraju o svemu što je važno za zajednicu u tom trenutku. Taj susret je redovito uz svetkovinu Uzvišenja Sv. Križa (14. rujna). Tako će biti, ako Bog da, i ove godine. A što je ostalo od Bosne i Hercegovine?

Ostala je ideja, koja nije virtualna, u zraku, nego realizirana u stvarnosti, ali s dosta rana na sebi. Od početka devedesetih godina razni „kirurzi“ su pokušavali prekrojiti Bosnu i Hercegovinu i izrezali su je do neprepoznatljivosti. Ali ona još živi! Nažalost, ideja velikosrpske agresije sve nas je inficirala, svi smo se njome zarazili jer nismo htjeli uzeti kao preventivu vakcinu da smo svi mi ovdje u BiH braća i sestre, da nam je ona zajednička majka, a ne samo roba oko koje se borimo i koju želimo samo za sebe. Ova naša BeiHa mnogo je izranjavana, veliki komadi su otkinuti i razbacani diljem svijeta. Ali preživjet će i oporaviti se. Koliko će trajati oporavak, zna Svevišnji.

Prošle ste godine na Bobovcu na obilježavanju Dana državnosti kazali kako ovu državu volimo kao ljubavnicu, a trebamo je voljeti kao majku. Ali nije je (baš) lako voljeti kada je često kao maćeha, osobito prema mladima koji ovdje ne vide perspektivu. I je li, ipak, jedno država, a drugo domovina?

Domovinu bi trebalo voljeti kao majku. A je li maćeha? Ne! Ona je samo ono što joj mi dajemo. Ona je ono kako se mi odnosimo prema njoj. Ona je samo odgovor na naš stav prema njoj. Ona je naša slika. Ona je MI. Čini mi se da ne bismo smjeli praviti razliku između domovine i države, a pravimo jer domovinom, počesto, smatramo onaj dio države koji je „moj“ ili „naš“, a ostatak je nešto tuđe i nevažno. To je kao kad bih rekao da volim samo majčine oči i ruke, a ostalo mi se ne sviđa kod nje. To ne ide: ili je volim ili ne, pa makar bila i hroma, i slijepa na jedno oko, i sijeda i... Naša je ljubav prema domovini/državi sebična. I zapravo to i nije ljubav, nego interes.

Bili ste župnikom u brojnim župama. Imate li dojam kako ljudi više i nemaju nade da će biti bolje?

To je, nažalost, točno. Ljudi su izgubili nadu da će biti bolje. U ratu je ta nada bila jaka i sve nas je držala i vodila, davala je snagu. Sada se ta nada negdje izgubila. Obično tražimo krivca u političarima, ali prešutimo da smo ih mi izabrali. Mogućnost promjene je u našim rukama: ja moram učiniti svoj dio zadatka, svoju obvezu prema domovini-državi-društvu. Tu vrijedi pravilo „slaganja mozaika“: sitni komadići stakla, različitih boja i oblika, redaju se i vežu jedan uz drugi. I tako nastaje ljepota mozaika. Većina nas se otkinula od podloge, oslobodila se obveze, razgrađujemo mozaik, čekamo da ga drugi prave umjesto nas: visoki predstavnik, međunarodna zajednica, stranke.

Što im govorite u situacijama kada je bjelodano da ih je napustio optimizam, i kane napustiti svoja ognjišta?

Imaju ljudi pravo birati drugo mjesto boravka, pa i drugu domovinu, ali bi bilo pametno sve uračunati na objema stranama: i što se dobiva i što se gubi. Redovito se ne računa vrijednost ostavljene imovine (djedovine) i rizik za obitelj u novoj sredini. Imam puno sprovoda i tada, počesto, spomenem te naše pretke, njihovu hrabrost, spremnost za žrtvu i povjerenje u Božju providnost. Mi smo to izgubili i zato odlazimo. A oni su ovdje živjeli u puno težim vremenima i okolnostima. Od njih bismo trebali puno toga naučiti.

Nedavno je iz Hrvatske plasirana ideja da se BiH ustroji po belgijskom modelu. I Vi se sigurno sjećate kako su ranih devedesetih – taman pred rat ! – govorili kako je najbolji švicarski model. Zanimljivo, rijetko se spominje model po kojem se ovdje zajedno živjelo u neka prošla vremena. Općenito, trebaju li nam savjeti sa strane?

Mislim da je svejedno koji se od ovih modela predlaže. Kod svih je zajednički nazivnik: dogovor. Samo je to bitno: želja da se postigne dogovor, da se jednaka prava daju drugome, koja za sebe tražim. Kad bismo imali dovoljno osjećaja za drugoga i želje da se dogovorimo, ne bi nam bila potrebna nikakva pomoć sa strane. Zapravo, svaka „pomoć sa strane“ ima i svoje interese. I vrlo često ona u biti i nije pomoć, nego još jedna prepreka na putu dogovora.

U posljednje se vrijeme čini kako bošnjačka politika jedini problem vidi u Zagrebu. Kako ocjenjujete odnos Hrvatske prema BiH? Hrvati su kao najmalobrojniji ovdašnji narod, zbog tih političkih prijepora, u vrlo delikatnoj situaciji. Osobito Hrvati u Bosni.

Čini mi se, ili barem tako želim vjerovati, da su izjave i potezi iz Hrvatske dobronamjerni. Jer zemljopisno gledano, Hrvatska je nas zagrlila. I ne mogu vjerovati da netko u svom zagrljaju želi držati bure baruta s upaljenim fitiljem. Možda te izjave budu nekad nezgrapne, netaktične, ali sigurno nisu neprijateljske. Također je sigurno da pozitivne izjave iz Hrvatske mogu uvelike relaksirati odnose unutar Bosne i Hercegovine. I mogle bi biti češće.

Za nekoliko dana, 13. rujna, u fojničkom će samostanu biti obilježena 555. obljetnica susreta fra Anđela i sultana el-Fatiha. Eto, vjerojatno, prigode za nove kontroverze…

Nije moguće uzeti jedan dokument ili događaj iz 15. stoljeća i govoriti o njemu kao da je nastao danas. I ne bi ga trebalo bojiti dnevno-političkim bojama. Ne treba ga glorificirati i prezentirati kao „prvi dokument o ljudskim pravima“, jer se u njemu govori o pokornosti. No, ne treba oduzeti tom dokumentu vrijednost koju je imao: uspjela su se sačuvati barem neka prava katolika u tom vremenu. Za mene je ahdnama, taj prijeporni dokument, dokument koji govori o fratarskoj ljubavi prema Bosni i katoličkog puka s njima. Bosna se voljela i uz cijenu velike žrtve.

Jedan Vaš kolega franjevac napisao je nedavno: „Bošnjačka elita veliča srednjovjekovnu Bosansku Državu, a istodobno gaji kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo.“ Da sad ne spominjemo (još) i glasoviti Alijin amanet i „brata Erdogana“…

Nije to baš ni teško razumjeti. Siguran sam da su Bošnjaci ponosni na srednjovjekovnu Bosansku Državu, i da je vole kao i mi, i da s punim srcem govore o njezinoj moći i snazi u to vrijeme. Ali, kao muslimani „gaje kult Mehmeda Osvajača“ jer je s njim došao islam u Bosnu, čiji su oni sljedbenici. Ponekad je, barem se tako čini, teško to dvoje povezati, ali nije nemoguće. Potrebno je malo želje, širine srca, povjerenja i vjerničke otvorenosti. Nije nemoguće biti Bošnjak-musliman i voljeti od srca srednjovjekovnu Bosansku Državu.

Stara je istina, gotovo fraza, da BiH može funkcionirati (samo) kao tronožac. Jednom ste prigodom kazali kako je taj stolac izvrnut, a tko će sjesti na šiljak, (još) ne znamo. Sve u svemu, nikome nije udobno.

Kako živimo i koliko nam sugrađana odlazi iz Bosne i Hercegovine, čini mi se da smo svi mi „nasađeni“ na te šiljke. Nikome nije dobro. Pomalo se bojim da ne postanemo sadomazohisti, pa pod utjecajem nekih novih „naprednih“ trendova počnemo uživati u ovakvom stanju. I postoji neka čudna zavist, možda čak i zloba: mnogima u Federaciji je ponekad važnije da postoji neki problem u Republici Srpskoj, nego kako je ovdje nama, i obrnuto. Kao da i Federacija i Republika Srpska nisu Bosna i Hercegovina. I samo ako je u obama entitetima dobro, dobro je i toj našoj „mami“ Bosni i Hercegovini.

Nakon 16 godina vratili ste se u Fojnicu. Je li (makar) Fojnica gdje je nekad bila?

U Fojnicu sam došao 2003., a otišao 2009. godine. Sve je isto, a gotovo sve je drugačije. Puno je svijeta otišlo, nekih novih problema se pojavilo. Ima i pozitivnih primjera industrije, dobrih poduzeća, veliki broj turista i korisnika medicinskih usluga. Također je obogaćena opća turistička ponuda. Ali ono što je najvažnije za bilo koji prostor, Vareš, Fojnicu ili bilo koje drugo mjesto u Bosni i Hercegovini, jesu ljudi. A ljudi Fojnice, žitelji Fojnice, iako je vrijeme za živjeti bremenito i opterećeno raznim teškoćama, ostali su dobri ljudi otvorena srca puna dobrote. Gotovo je nevjerojatno s kakvom srdačnošću priđu, pozdrave, izraze dobrodošlicu i želju za i nadalje dobrim međuljudskim odnosima i napretkom i samostana i cijele Fojnice. Čini mi se da su srca Fojničana ostala ispunjena MIROM i DOBROM.

 

Izvor: nedjelja.ba