U vremenu nakon II. svjetskog rata, tijekom partizansko-komunističkog režima koji je progonio Crkvu i svećenike brojni franjevci su nevini osuđivani na zatvorske kazne. U nastavku njihova imena s kratkim podacima. Detaljnije informacije o franjevcima u zatvorima mogu se pronaći u knjizi Iskušenja Bosne Srebrene, koju je napisao fra Marijan Karaula, franjevac Bosne Srebrene. Svi navedeni podaci su preuzeti iz spomenute knjige.
1. FRA MIROSLAV ABAZ. Rođen je 18. siječnja 1923. godine u Proslapu u Rami (župa Šćit). Za svećenika je zaređen 9. srpnja 1950. godine. Kao kapelan u župi sv. Ante u Bihaću lišen je slobode 15. veljače 1952. godine, a razlog njegova zatvaranja mogla bi biti jedna njegova propovijed u kojoj je navodno „širio ratnu psihozu među vjernicima, povezujući to sa propasti našeg državnog uređenja“. Osim toga, „tvorce suvremene ideologije nazivao je luđacima“. Otprilike četiri mjeseca kasnije, 13. lipnja iste godine Okružni sud u Bihaću, nakon održane rasprave, osudio ga je na osam godina strogog zatvora. Fra Miroslav je svoju kaznu izdržavao u Kazneno-popravnom domu u Zenici. Nije ju ipak odrobijao u presuđenom punom vremenskom razdoblju: pušten je na slobodu već 1956. godine.
2. FRA ANTO ADŽAMIĆ. Rođen je 29. siječnja 1914. godine u Srednjoj Slatini, tada župa Tramošnica. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1942. godine. Za njega bismo mogli reći da je doslovno bio žrtva komunističkog režima. Uhapšen je krajem siječnja 1949. godine, bez stvarne krivice odležao je na robiji u Foči nepune četiri godine, a na slobodu je pušten prilikom novogodišnje amnestije 1953. godine. Okružni sud u Tuzli ga je 19. Svibnja 1949. godine osudio na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od sedam godina. Bio je prvooptuženi u procesu protiv još dvanaestorice jer su 20. Siječnja 1949. godine izvršili organizirani napad na MNO Seonjaci srez Brčko, da zbace članove MNO i razore imovinu ovog odbora. Fra Anto je navodno bio inspirator napada. Bio je kažnjen i gubitkom građanskih prava. Nije priznao djelo za koje je bio optužen navodeći da je toga dana bio na putu za Sarajevo. U Zenicu je dopremljen 10. listopada 1949. godine gdje je robijao. Svećenici koji su s njim robijali svjedočili su da su mu stražari davali najteže poslove i najveće terete.
3. FRA ANĐEO ANĐELOVIĆ. Rođen je 1. kolovoza 1884. godine u Potočarima kod Brčkog. Svećenik je postao 10. kolovoza 1908. godine. Svoj plodan svećenički život, samo pet tjedana pred nesuđenu svoju zlatnu misu, završio je 4. kolovoza 1958. tragičnim događajem na željezničkoj postaji Ćatići krenuvši na mladu misu fra Serafina Tikvića. U vrijeme Drugog svjetskog rata od vlasti NDH dobio je visoko državno odlikovanje: red za zasluge I. stupnja. Dobio ga je jer se isticao „u zločinačkoj službi ustaša i okupatora.“ Desetak godina kasnije, 8. rujna 1952. godine lišen je slobode, a potom pušten da se brani sa slobode. Na suđenju, održanom 16. svibnja 1953. godine potpuno je oslobođen. Zanimljivo je da, iako je bio osuđivan za neprijateljsku djelatnost, njegovo ime navodi Ćiril Petešić među imenima drugih bosanskih franjevaca „koji su za vrijeme Drugoga svjetskog rata zauzimali ispravno stanovište prema NOP i NOB.“
4. FRA JOZAFAT BABIJ. Rođen je 4. siječnja 1911. godine u Bukovcu kod Dervente, župa Plehan. Za svećenika je zaređen 21. studenog 1937. godine. Nakon Drugog svjetskog rata prolazio je razne progone i maltretiranja. 1.rRujna 1949.gGodine je uhapšen i zatvoren. Osuđen je na dvije godine strogoga zatvora s prisilnim radom. „Kad je pušten na slobodu i kad se našao u krugu svoje subraće željan razumijevanja i bratske ljubavi, nailazi na hladnoću pa čak i podozrenje da je on sam kriv za svoje nevolje.“ Nakon takve „dobrodošlice“ obratio se svom prijatelju dr. Gabrijelu Bukatku, administratoru Križevačke eparhije koji ga je 1952. Primio u svoju biskupiju.
5. FRA TVRTKO BAN. Rođen je 22. lipnja 1917. godine. Svećenikom je postao 11. travnja 1943. godine. U srpnju 1946. je zatvoren. Presudom Divizijskog vojnog suda u Sarajevu osuđen je na osam godina „lišenja slobode sa prinudnim radom i pet godina gubitka političkih i građanskih prava osim roditeljskih. Fra Tvrtko je bio kriv: „što je od aprila 1946. godine pa sve do dana uhapšenja bio pomagač naoružanih bandita iz grupe Šimića.“ Surađivao je s banditima i novčano im pomagao novcem za mise. Znao je da se u samostanu nalazi neprijavljeno oružje. Kaznu je potvrdio i drugostupanjski Armijski vojni sud. U zeničkom kazneno-popravnom domu nalazio se od 1947. do 1954. godine.
6. FRA BORIVOJ BATINIĆ. Rođen je 26. srpnja 1913. godine u Ričici kod Bugojna. Za svećenika je zaređen 11. rujna 1938. godine. Provincijsko glasilo Bosna Srebrena opisuje ga kao franjevca bogobojazne naravi, uvijek redovnik i fratar, uvijek uz puk. Bio je energičan i uporan u namjerama i odlukama. Bio je čovjek studija-knjige! Prvi put je zatvoren 1945. godine, a drugi put 1952. godine. Fra Tomislav Dusper navodi da se smatrao krivim što je na bratovoj svadbi iz prezira derao novac iako se radio o bacanju sitniša što je bio svadbeni običaj. Također ga se okrivio jer je navodno vršio propagandu protiv državnog i društvenog uređenja tvrdeći da narodna vlast vrši pritisak na narod. U pogledu SRZ, tvrdio je da narod nije više budala da stupa u nju kad može kao privatnik bolje živjeti. Da Trst mora pripasti Italiji. Optužilo ga se jer je tvrdio da je katolička vjera najjača. Fra Borivoj se žalio na visinu kazne tvrdeći da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, sud ne samo da je odbio njegovu žalbu, nego je i povećao kaznu na tri i pol godine strogog zatvora. Iz zatvora u Zenici je izašao 1954. Godine.
7. FRA BOSILJKO BEKAVAC. Rođen je 11. studenog 1906. godine u Obrenovcu. Za svećenika je zaređen 6. travnja 1935. godine. Fra Ignacije Gavran piše o njemu: „Bio je neumoran radnik i kao đak, i kao dušobrižnik u Bosni, i, osobito, u Americi. Čak i tokom zadnjih, bolešću ispunjenih godina, on je godinama ustajao na ranu misu i ispovijedanje prije četiri sata ujutro, kad bi noćna smjena radnika izlazila iz tvornica pa bi došla najprije na misu a onda kući na spavanje.“ Uhapšen je i zatvoren 19. lipnja 1949. godine. Iz istražnog zatvora u Sarajevu pušten je 1949. godine.
8. FRA BOŽO BORIĆ. Rođen je 18. Listopada 1934. Godine u Sarajevu. Sakrament svećeničkog reda je primio 26. Srpnja 1959. Godine. Arhitektonsko-urbanistički fakultet je završio 1969. Godine. Presudom Vijeća za prekršaje Narodnog odbora Sreza Sarajevo, kažnjen je na kaznu zatvora od 30 dana i izrečena mu je „zaštitna mjera upućivanja na boravak u određeno mjesto u trajanju od jedne godine. Ovaj „boravak na određenom mjestu“ značio je robijanje na Svetom Grguru. A bio je kriv što je učinio prekršaj protiv javnog reda i mira, time što je iznosio lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana. Pronosio je i vijest da su drug Kardelj i Ranković sklopili tajni ugovor sa SSSR-om u slučaju nasilne ili prirodne smrti druga Tita u pogledu intervencije u Jugoslaviji.
9. FRA JOSIP BOŠNJAKOVIĆ. Rođen je 30. Listopada u Kreki (Tuzla). Za svećenika je zaređen 28. Lipnja 1953. Godine. Slobode je lišen 2. Veljače 1972. Godine i osuđen na tri godine zatvora. Izvršno vijeće SR Bosne i Hercegovine je kaznu smanjilo za šest mjeseci. Fra Josip je i ranije bio osuđivan na kaznu zatvora od tri mjeseca, uvjetno na godinu dana. Okrivljen je jer je navodno prilikom odlaska i boravka u inostranstvu pribavljao ustaški propagandi materijal i unosio ga u Jugoslaviju i dijelio drugima. Također je prenio i primjerak Hrvatska revija, emigrantski list Danica i Hrvatska država. O razlozima svoga zatvaranja, fra Josip kaže da nikada nije saznao pravi razlog. Bio je u zatvoru u Tuzli i Zenici. Navodi kako je u Zenici mnogo bolje prošao, dok je Tuzla bila pakao. Bio je ponižavan do samoga dna ljudskog dostojanstva. Upravnik doma Savo Lukač za fra Josipa je rekao: „Nije pružao nikakav otpor pri izvršavanju radnih obveza, ali je u razgovoru isticao da je nezadovoljan radnim mjestom jer bi on, kao intelektualac, trebao obavljati neki intelektualni posao, a ne da radi na preradi metala. Njegov odnos prema drugim osuđenicima je rezervisan i pun nepovjerenja.“
10. FRA LJUDEVIT BRALIĆ. Rođen je 12. kolovoza 1894. godine u Čukliću. Svećenikom je postao 17. prosinca 1916. godine. Vojni sud 27. streljačke divizije 1946. godine osudio ga je na kaznu „lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 15 godina i gubitak političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajanju od 10 godina.“ Osuđen je zato što je 1944. godine na sastanku s građanima stvorio plan organiziranja veze iz oslobođene Tuzle s hrvatsko-njemačkom vojskom, prebacivanja mladića u neprijateljsku vojsku, udareni temelji ustaško-križarskoj terorističkoj organizaciji u cilju nasilnog obaranja postojećeg državnog uređenja. Javni tužitelj se žalio na visinu kazne, ali je Vrhovni sud FNR Jugoslavije, Vojno vijeće, kao i drugostupanjski sud odbilo žalbu i potvrdilo kaznu u cijelosti. Na slobodu je pušten uvjetno 1952. godine prilikom amnestije o Novoj godini.
11. FRA MIRKO BRANDIĆ. Rođen je 14. kolovoza 1885. godine u Donjem Hasiću, župa Tišina. 1909. godine su mu podijeljena sva tri sveta reda. Uhapšen je 1946. godine i osuđen na tri godine lišenja slobode. Optužen je da je, navodno, u Tramošnici organizirao ustašku miliciju. S oltara je najpogrdnije govorio o NOP-u. dostavljao je ustašama obavještenja i od istih zahtijevao da se hapse i progone simpatizeri NOP-a. Zatvorsku je kaznu robijao u Zenici, gdje je od zatvorskih slabosti i bolesti srca umro. Pokopan je na zatvorskom groblju Trijangla, a njegove kosti nikada nisu prenesene i pokopane na nekom drugom dostojnijem mjestu. Groblje više ne postoji, raskopano je, a kosti pobijenih zatvorenika pobacane su u zajedničku grobnicu. No danas se ni za zajedničku grobnicu ne zna. Don Anto Baković o ovim grobovima i u njima ukopanim svećenicima piše: „Kad bi ovi grobovi mogli progovoriti i kad bi nam ovi ljudi mogli iznijeti svoje muke i patnje! Sve što ovdje pišemo nije ni približna slika onih patnji koje su oni preživjeli. Svi oni koji su preživjeli nisu toliko stradali jer su ostali živi. A što je s onima koji nisu ostali živi? Tko će njihove patnje ispričati?“
12. FRA MLADEN BRČIĆ. Rođen je 23. rujna 1912. godine u Žabljaku. Svećenikom je postao 11. rujna 1938. godine. Kao profesor njemačkog jezika i odgojitelj sjemeništaraca na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom bio je 1947. godine dospio u zatvor i u njemu se zadržao kratko vrijeme, oko tjedan dana, samo zato što se neki sjemeništarac i polaznik gimnazije u svom pismu „neprecizno izjasnio.“
13. FRA AUGUSTIN BRKIĆ. Rođen je 20. listopada 1919. godine u Varvari (Rama). Za svećenika je zaređen 21. listopada 1945. godine. Godine 1946. se zaputio u Sarajevo, ali umjesto u sarajevskom samostanu završio je u zatvoru. Nije poznato gdje je bio zatvoren i koliko je dana zadržan u zatvoru. Službeno glasilo bosanske franjevačke provincije Bosna Srebrena u kolovozu 1946. godine izvješćuje: „Nestalo je na putu iz Rame za Sarajevo fra Augustina Brkića, kapelana iz Rame. Njegova sudbina dosad nepoznata.“ „Sa sobom je nosio bočicu žive kako bi je unovčio pa ga je policija proglasila krivim i ošišala te ga nakon „mnogo gnjavaže“ pustila.“
14. FRA MARIJAN BRKIĆ. Rođen je 18. kolovoza 1912. godine. Za svećenika je zaređen 30. travnja 1939. godine. Godine 1952., protiv njega su se vodila dva sudska spora. Javni tužitelj za srez Jajce protiv fra Marijana i fra Čede Čondrića podnio je optužnicu jer su ušli u stan svog sluge Pastuhović Ante i samovlasno uzeli 191.000 smatrajući da je novac vlasništvo samostana i Crkve i da im pripada. Nije pomoglo fra Marijanovo uvjeravanje da ih je Pastuhović pokrao. Okružni sud u Travniku je fra Marijanu izrekao kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca, kao i da oštećenome Pastuhoviću nadoknadi iznos od 122.000 dinara, pet litara rakije i oduzeta vuna. Nakon fra Marijanove žalbe, kazna mu je smanjena na osam mjeseci. U drugom je sporu fra Marijan bio optužen za prekršaje protiv javnog reda i mira i kažnjen kaznom zatvora od trideset dana. Fra Marijan se branio kako nije znao da se ne smiju prikupljati dobrovoljni novčani prilozi i da mu je na to skrenuta pozornost tek u mjesecu ožujku, ali je ova obrana neosnovana „jer nepoznavanje zakonskih propisa nikoga ne izvinjava.“ U svojoj žalbi koju je 1952. godine podnio protiv Rješenja suca za prekršaje u kojem je naveo razloge zašto optužnicu ne smatra prestupom Zakona o prekršajima. Nije poznato kakav je bio učinak njegove žalbe te je li fra Marijan i gdje izdržao svoju zatvorsku kaznu.
15. FRA PEREGRIN BRKOVIĆ. Rođen je 24. veljače 1891. godine u selu Pogari kod Vareša. Za svećenika je zaređen 2. srpnja 1913. godine. Za vrlo kratko vrijeme više puta je stajao pred raznim „narodnim“ sudovima i bio osuđivan. Desetak dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, bio je uhapšen i priveden u istražni zatvor u Sarajevu te ga je onda Sud narodne časti Federalne Bosne i Hercegovine osudio na pet godina gubitka narodne časti i kaznu teškog prisilnog rada u trajanju od tri godine. Bio je kriv što je u Gučoj Gori kada su partizani ušli u selo otišao na drugi kraj sela da dočeka njemačke trupe u namjeri da im bude tumač. Optužen je da je djelovao kao agitator ustaškog pokreta u Vijaci. Bio je kriv što je u svom stanu gostio prvake četnički zlikovaca koji su bježali pred NOV-om iz Crne Gore i Srbije. Vršio je propagandu protiv NOP-a nazivajući rodoljube banditskom hordom i pljačkašima. Tvrdio je kako ima svetu dužnost organizirati narod svoga kraja u borbi protiv vjekovnih neprijatelja Hrvatskog naroda. Godine 1943. primio se službe načelnika općine u Varešu. Okružni narodni sud u Sarajevu je zaključio kako se u slučaju fra Peregrina Brkovića ne može primijeniti Ukaz o općoj amnestiji i pomilovanju. Sud je odbio i njegovu žalbu u kojoj je on molio da se odluka ovoga suda dokine i donese nova tvrdeći da napadnuta odluka nije na zakonu osnovana. Predsjedništvo Narodne Supštine Bosne i Hercegovine je 1946. godine pomilovalo fra Peregrina i „oprostilo mu ostatak neizdržane kazne teškog prisilnog rada, a kaznu gubitka narodne časti snizilo na tri godine.“ Uprava Kazneno-popravnog doma u Zenici izdala je naredbu o puštanju fra Peregrina na slobodu 14. ožujka, a Okružni sud u Sarajevu istu je Upravu o pomilovanju fra Peregrina izvijestio četiri dana kasnije. U zatvor se ponovno vratio nakon samo nekoliko mjeseci. Ovaj put je osuđen na dvije godine zatvora s prinudnim radom, te vrlo brzo amnestijom oslobođen. u srpnju 1948. godine zatvoren je po treći put i pušten na slobodu sljedeće godine. Konačno, još jedanput je zatvoren 1952. godine te osuđen na četiri godine strogog zatvora. Navodno je osuđen zbog „širenja neprijateljske propagande, klevetao Savez komunista i njeno rukovodstvo, raspirivao nacionalnu mržnju i otvoreno istupao protiv državnog uređenja u našoj zemlji.“
16. FRA MIROSLAV CVITKOVIĆ. Rođen je 25. rujna 1926. godine u Višnjiku, župa Žeravac kod Dervente. Za svećenika je zaređen 9. srpnja 1950. godine. Komunistički sud jugoslavenske države optužio ga je zbog tobožnje neprijateljske djelatnosti. Povod je bio što je, putujući u zapadno-europske zemlje, stupao u vezu s članovima ekstremne ustaške organizacije Hrvatski oslobodilački pokret, čiji je cilj rušenje socijalističkog uređenja i teritorijalnog integriteta SFRJ i uspostavljanje bivše NDH. Prikupljao je razni propagandni materijal koji je veličao fašističke i ustaške ideje. 1975. godine u samostanu na Plehanu je organizirao sastanak na kojem je pričao o svojim utiscima s puta u Lici, govorio o položaju Hrvata i njihovom stradanju u ratu. U namjeri neprijateljske djelatnosti protiv Jugoslavije stupio je u vezu s izbjegličkom grupom lica i pomagao ih u vršenju neprijateljske djelatnosti. Fra Miroslav je zatvoren 12. studenog 1975. godine na kaznu od šest godina strogog zatvora, ali je, nakon što se on žalio, Vrhovni sud Bosne i Hercegovine 10. lipnja iste godine smanjio visinu kazne na pet godina. Odlukom Predsjedništva SFRJ, kazna je snižena na tri godine, a izdržavao je u Zenici. U zatvoru je bio raznovrsno zlostavljan: kratko je osjetio samoću zeničke staklare, tri tjedna je bio u tzv. karanteni, radio je u ljevaonici željeza punoj prašine. Nakon zatvora dvadesetak godina je bio dušobrižnik za hrvatske vjernike u Innsbrucku i za njemačke u Neuburgu-Donau.
17. FRA JOSIP ČAJA. Rođen je 1. listopada 1919. godine. Svećenikom je postao 27. lipnja 1943. godine. Kao bugojanski kapelan bio je 1945. godine, zajedno sa župnikom fra Brankom Krilićem, u zatvoru u Travniku blizu dva mjeseca, a onda su oslobođeni optužbe. Oni su skupljali uobičajeni jesenski pobir. Na jednom su ih mjestu su ih presreli šumnjaci. Netko ih je vidio i prijavio gradskim političkim vlastima. Uhapsio ih je 2. studenog 1945. godine Slobodan Vuković i sa svojim sudrugovima zavezao im ruke i oči, te ih toliko isprebijao da se zatvorski činovnik iznenadio i glasno priznao svoje iznenađenje. Vlasti su ima stoga htjeli kao krivnju nametnuti vezu s onima koji su se, iako je rat završio, još uvijek skrivali po šumama ne priznajući njihovu državu. Fra Josip je 35 dana proveo u samici, a kada nisu mogli utvrditi krivnju, pustili su ga iz zatvora na Badnji dan, a fra Branko je pušten na sam dan Božića. No, ovo nije bio jedini fra Josipov sukob sa zakonom. Sudac za prekršaje SNO u Bosanskom Brodu Mihajlo Toplak kaznio ga je novčanom kaznom u iznosu od 10.000 onodobnih dinara u korist Fonda socijalnih ustanova NR BiH jer je prekršio Zakon o Udruženjima, zborovima i drugim javnim skupovima. Dobivši rješenje o prekršaju, fra Josip se obratio dopisom Ministarstvu unutrašnjih poslova NR BiH, Vijeću za prekršaje, žaleći se na izrečenu presudu. Nije poznato je li fra Josipova žalba pozitivno riješena, odnosno je li on platio kaznu u presuđenom iznosu.
18. FRA ZORISLAV ČOLIĆ. Rođen je 15. kolovoza 1895. godine. Svećenikom je postao 16. prosinca 1917. godine. Dok je bio župnik u Brajkovićima, dospio je na partizanski sud u Gluhoj Bukovici kod Travnika, gdje je bio štab partizanske komande. U njegovom župnom stanu su prije dolaska partizana boravili ustaše, koji su iznenađeno naglo pobjegli, ostavivši iza sebe na stolu dva revolvera, 10 bombi i sanduk puščanih metaka. Zato je bio priveden na ratni sud, a kuća mu je bila zapaljena. Ipak, susjedi su brzo ugasili vatru pa nije bilo veće štete. Bio je triput suđen, ali se vješto branio. Divizijski vojni sud u Sarajevu osudio ga je 1946. godine na kaznu od tri godine lišenja slobode s prisilnim radom i godinu dana gubitka političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih. Njegova krivnja protiv naroda sastojala se u tome što se sastao s odmetnicima Arapovićem, Primorcem i njihovom odmetničkom grupom, te im davao savjete prikazujući im političku situaciju tendencioznom. Uložio je žalbu, ali nije bila prihvaćena.
19. FRA ČEDOMIL ČONDRIĆ. Rođen je 27. rujna 1923. godine. Svećenički red mu je podijeljen 10. kolovoza 1947. godine. Javni tužitelj za srez Jajce podnio je protiv fra Čedomila i fra Marijana Brkića optužnicu Sreskom sudu u Jajcu zato što su „u zgradi samostana u Jajcu nakon što su ušli u stan svog sluge Pastuhović Ante i iz njegova dva sanduka samovlasno uzeli 191.000 smatrajući da je novac vlasništvo samostana i Crkve i da im pripada.“ Nije pomogla njihova obrana da stvari koje su oni oduzeli Pastuhoviću nisu bile tuđe, nego vlasništvo samostana tvrdeći da ih je Pastuhović pokrao. Nije poznatu kakvu im je kaznu izrekao Sreski sud u Jajcu, ali je Okružni sud u Travniku fra Čedi izrekao kaznu zatvora od deset mjeseci. Vrhovni sud NR BiH je djelomično uvažio njegovu žalbu i kaznu smanjio na pet mjeseci zatvora i zajedničku novčanu naknadu u iznosu od 122.100 dinara.
20. FRA ALOJZIJE ĆOSIĆ. Rođen je 12. srpnja 1911. godine u Podlugovima. Svećenikom je postao 2. lipnja 1935. godine. Presudom Okružnog suda u Banja Luci osuđen je na „kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 20 godina, te na gubitak političkih prava i na penziju i pomoć socijalnog osiguranja u trajanju od pet godina.“ Optužen je zato što je bio gorljivi pristaša ustaškog pokreta i s oltara propagirao ustaška načela. Zato što se u Kotor Varošu usko povezao sa zloglasnim dr. Viktorom i Blažem Gutić, te bio blizak suradnik ratnog zločinca Momčilovića Stjepana. Kriv je što je bio jedan od glavnih organizatora kotorvaroške milicije, koja je kasnije proglašena kao ustaška bojna. Išao je u Zagreb kako bi od generala Sertića tražio da se milicija učvrsti u ustašku bojnicu te da se opskrbe oružjem. Godine 1945. se s ustašama povukao u šumu. Bio je optužen da je povrijedio Zakon o krivičnom djelu protiv naroda i države te je zbog toga bio zatvoren. Nakon boravka banjolučkom zatvoru, kaznu je izdržavao u Zenici. Nakon Drugog svjetskog rata osuđen je od komunista, a u Domovinskom ratu prognan od četnika.
21. FRA DOMINIK ĆOSIĆ. Rođen je 30. kolovoza 1885. godine u Kulini. Za svećenika je zaređen 31. siječnja 1918. Godine. Kao samostanskog vikara na Plehanu odvela su ga dva oznaša. Nitko nije znao razlog, ali fratrima u samostanu je bilo jasno da je zatvoren. Dok je on tamnovao u Doboju, braća na Plehanu su pokrenuli akciju prikupljanja potpisa za njegovo oslobađanje. Iz Doboja je prebačen u Sarajevo, gdje ga je Divizijski sud osudio na kaznu od pet godina lišenja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih. Bio je kriv jer se u Modranu našao s jednim ustaškim satnikom, te što je u mjesnom narodnom odboru na Plehanu pribavio legitimaciju za ustaškog zastavnika Mamić Miroslava. Drugi put je dospio pred sreski sud u Derventi koji ga je osudio na kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca, a bio je dužan platiti i paušalni iznos od 8 000 dinara i troškove krivičnog postupka. Bio je optužen zbog svoje propovijedi jer je one koji ne vjeruju Bogu nazvao beskućnicima, skitnicama, izrodima. Nakon toga je uložio žalbu, ali nije poznato je li mu uvažena. Malo kasnije u kronici je zabilježeno da je na proslavi zlatne mise fra Ljudevita Franjičevića u Livnu bio samo fra Domin, što bi moglo značiti da nije bio u zatvoru!
22. FRA EFREM ĆOSIĆ. Rođen je 8.svibnja 1919. godine u Kulini. Svećenikom je postao 1. srpnja 1940. godine. U Tuzli su ga komunističke vlasti zatvorile, a u zatvoru su ga strašno mučili i strijeljali po presudi Vojnog divizijskog suda. Osuđen je zato što je bio duhovni inspirator križarske organizacije u Tuzli. Povezao se s vojnicima-križarima, bivšim ustašama, dao im iz župnog dvora šapirograf za štampanje križarskih letaka i direktive za rad te protunarodne ilegalne organizacije. U zatvoru je proveo mučeničku robiju. Strijeljan je u 27. Godini života.
23. FRA VLADO ĆURIĆ. Rođen je 15. kolovoza 1897. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1922. godine. Bio je dva puta hapšen. Prvi je put uhapšen u Biloj i osuđen u Mostaru na jednu godinu zatvora i gubljenje časnih prava, ali je pušten amnestijom. Drugi put ga je Okružni sud NR BiH u Mostaru osudio na osam godina zatvora s prisilnim radom. Bio je kriv što je „primio k sebi ustaškog odmetnika fra Čondrić Vjekoslava, kojom mu je prilikom dao hrane dok je Markov Mirku govorio da treba davati pomoć za odmetnike, te da treba uspostaviti dvije fed. jedinice.“ Osim toga, bio je osuđivan da je širio propagandu i agitaciju koja sadrži poziv na nasilno obaranje postojećeg državnog uređenja FNRJ. Uvjetno je pušten na slobodu 21. travnja 1950. godine.
24. FRA NENAD DUJIĆ. Rođen je 11. siječnja 1911. godine u Busovači. Svećenikom je postao 20. lipnja 1937. godine. Sudilo mu se najprije u Sarajevu 28. prosinca 1945. godine kad i vlč. Ivanu Čondriću i fra Franji Šlafhauzeru odnosno fra Anti Kozini i fra Valeriju Voloderu, ali je fra Nenad tada bio oslobođen optužbe. Ponovno je zatvoren 1949. godine, a na slobodu je pušten sljedeće godine. Podaci o optužbi i visini izrečene kazne nisu poznati.
25. FRA DOMINIK DUVNJAK. Rođen je 2. prosinca 1909. godine u Lipi kod Čuklića. Svećenikom je postao 2. lipnja 1935. godine. Uhapšen je kao župnik u Vidošima od strane UDB-e. Povod hapšenja nije poznat. Okružni sud u Livnu ga je osudio na pet godina lišenja slobode s prinudnim radom zbog krivičnog djela Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Bio je kriv što je Anti Joziću rekao da je maršal Tito poginuo i da je njegova sestra išla u Beograd da ga vidi, ali kad su joj ga pokazali to nije bio on. Zato što je Stipi Jozić i drugima rekao da ne stupaju u omladinsku organizaciju jer je to najveći grijeh. Kriv je što je u propovijedi govorio narodu da se orijentiraju prema zapadu i Rimu, a ne da idu za onim ljudima koji ne vjeruju u Boga. Zato što je tražio od Joze Barića da bude šef unutrašnjeg odsjeka SNO-a Livno i jer je s crkvenih vrata skinuo plakat na kojem je stajao poziv narodu da upisuje narodni zajam. Fra Dominik je uložio žalbu, ali je bila odbijena.
26. FRA HRVOJE DUVNJAK. Rođen je 12. svibnja 1919. godine u Čukliću. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1944. godine. Kao ekonom franjevačkoga samostana na Gorici uhapšen je i zatvoren 1947. godine. Okružni sud NR BiH osudio ga je na pet godina zatvora s prisilnim radom. Bio je kriv što je znao i vidio odmetnika fra Čondrić Vjekoslava za kojega je znao i ranije da je odmetnik i da se tu krije, a da to sve nije prijavio narodnim vlastima. Prilikom amnestije o Novoj godini 1952. Godine pušten je na slobodu.
27. FRA MIJO ĐENO. Rođen je 20. svibnja 1913. godine. Sakrament svećeničkog reda primio je 11. rujna 1938. godine. Bio je zatvoren 1956. godine. Povod je bila njegova propovijed u kojoj je kao ilustraciju za nešto što je htio reći upotrijebio jednu zgodu iz života biblijskog kralja Heroda. To je slušala supruga nekog vojnog časnika koja ga je tužila i svjedočila na sudu. Bio je osuđen na kaznu strogoga zatvora u trajanju od dvije i pol godine. Bio je kriv što je propagandom izazivao nacionalni razdor kod velikog broja prisutnih u crkvi. Također ga se krivi je rekao da je crkveni brak jedini pravilan, a brak nevjernika da nije nikakav brak i da katolička omladina i drugi kada se žene i udaju, trebaju birati samo čistu katoličku vjeru. Fra Mijinu žalbu na presudu prvostupanjskog Okružnog suda u Travniku je odbacio Vrhovni sud NR BiH, te potvrdio raniju presudu. Iz Travnika je prebačen u zenički zatvor gdje mu je kazna bila smanjena za šest mjeseci. Na uvjetni otpust je pušten 1957. godine, a tome je prethodila molba pristigla iz Franjevačkog provincijalata.