Najave

13.10.2024. Kraljeva Sutjeska
26.10.2024. Bistrik/Sarajevo

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Svećenici-franjevci ubijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću

U sukobima tijekom II. svjetskog rata i u vrijeme partizansko-komunističkog režima nakon rata ubijeni su brojni svećenici-franjevci Bosne Srebrene. U nastavku imena pobijenih svećenika franjevaca Bosne Srebrene s kratkim biografskim podacima. Detaljnije informacije o ubijenima mogu se pronaći u vrijednoj knjizi Iskušenja Bosne Srebrene, koju je napisao fra Marijan Karaula, franjevac Bosne Srebrene. Svi navedeni podaci su preuzeti iz spomenute knjige.

  1. FRA VIKTOR BALTIĆ. Rođen je 11. lipnja 1903. u Livnu. Za svećenika je zaređen 3. lipnja 1928. u Sarajevu. Fra Viktor je imao četrdeset godina kada su ga partizani 8. veljače 1943. zarobili u Livnu, kamo je kao ljubunski župnik privatno došao, i stavili ga u zatvor. Otada se o njemu ništa pouzdano ne zna: je li ubijen u livanjskom partizanskom zatvoru ili su ga partizanske jedinice pri svom povlačenju iz Livna povele sa sobom? Bilo kako bilo, sve okolnosti govore da je fra Viktor ubijen, zbog čega je 23. srpnja 1943. Provincijalat Bosne Srebrene službeno naredio da se njegovo ime zavede u nekrologij s oznakom: in ignoto loco et incerto die obiit (umro na nepoznatom mjestu i nepoznatog dana).

  2. FRA STJEPAN BARIŠIĆ. Rođen je 23. siječnja 1882. u Podhumu kod Konjica. Za svećenika je zaređen 17. rujna 1905. godine. Svoju je službu svugdje obavljao odano i požrtvovno. Iako je imao preko šezdeset godina, vršio je službu župnika u Podhumu kako vjernički narod ne bi bio bez svećenika u najtežim ratnim prilikama. No iz župnoga ga je stana 31. siječnja jedna partizanska patrola, koja se sastojala od dvojice domaćih ljudi, odvela u nedaleku Solakovu Kulu, gdje je prenoćio. Cijele noći nije oka sklopio, nego se molio. Potom je odveden u selo Kute, gdje se nalazila komanda ramskoga partizanskog odreda. Ondje je osuđen na smrt i strijeljan je 3. veljače 1944. godine u 63. godini života.

  3. FRA DOBROSLAV BOŽIĆ. Rodio se 24. svibnja 1903. godine u Jošavi, župa Potočani kod Odžaka. Za svećenika je zaređen 29. rujna 1925. godine. Jedan je od devetorice bosanskih franjevaca za čiju životnu ili smrtnu sudbinu njegova subraća nikad nisu mogla doznati. Gotovo je sigurno da je tragično završio, odnosno da je nestao u nekoj od brojnih partizanskih masovnih grobnica nakon Bleiburške tragedije.

  4. FRA DANIJEL BRIŠEVAC. Rodio se 15. siječnja 1890. u Šurkovcu kod Prijedora. Za svećenika je zaređen 11. lipnja 1916. godine. Fra Danijele je volio svoj franjevački red, svoj samostan i svoj narod. Kao župnik u Stratinskoj živio je na području gdje su se često vodile borbe i mogao je otići na neko sigurnije mjesto. Nije to učinio. Punih godinu dana bio je odijeljen od crkvene i redovničke vlasti, obilazio je svoje župljane i tješio ih u teškim trenucima. Godine 1944. postao je neprijateljima sumnjiv. Pročulo se naime kako su ljudi pravoslavne vjere iz okolnih mjesta bili spremni da mu naprave župni stan – on neka pribavi čavle i drugo što je potrebno, a oni će sami dovući japiju i naći majstore. Nekoliko dana nakon toga došli su k njemu četnici, tražili novac, mučili ga i onda ubili.

  5. FRA AUGUSTIN BRKOVIĆ. Rođen je 11. ožujka 1913. godine u Matijevićima u Varešu. Za svećenika je zaređen 30. travnja 1939. godine u Sarajevu. Dok je obnašao službu župnika u Vijaci kod Vareša doživio je najstrašnija ratna stradanja svoje župe. Partizanske čete prošle su kroz župu 26. srpnja 1943. Župnik fra Augustin ostao je sa svojim narodom, iako je župa teško stradala. Obnašao je službu kapelana u Tramošnici kada je, prilikom povlačenja, nestao te se kao nestali fra Augustin Brković i vodi u knjigama Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U vrijeme „nestanka“ imao je tek 32 godine!

  6. FRA MIROSLAV BUZUK. Rođen je 15. ožujka 1906. godine u Briševu, župa Stara Rijeka kod Sanskog Mosta. Sakrament svećeničkog reda primio je 22. prosinca 1928. godine u Sarajevu. Od 1942. godine bio je župnik u Sasini kod Sanskog Mosta, gdje ga je zatekla i mučenička smrt. Znalo se naime da je u veljači 1945. godine bio strijeljan, ali se dugo nije znao dan njegove pogibije, kao ni mjesto gdje je ubijen i pokopan. Danas se zna da je bio strijeljan 21. veljače 1945. uz groblje na Gredi u Šušnjarima kraj Sanskog Mosta.

  7. FRA VJEKOSLAV ČONDIĆ. Rođen je u Rapovinama, župa Livno, 23. veljače 1917. godine. Za svećenika je zaređen 9. studenog 1941. u Mostaru. Posljednju godinu Drugoga svjetskoga rata krio se ili u franjevačkom samostanu na Gorici ili kod župnika na okolnim livanjskim župama, da njegova subraća fratri nisu znali zbog čega. Nije im naime bilo poznato da je počinio neki veći delikt, pa su ga nagovarali da se prijavi novim komunističkim vlastima. Uzalud. Fra Vjeko je otišao među križare i ostao je među njima oko dvije godine boraveći po planinama i šumama livanjskoga kraja. Nakon jedne amnestije, kada su se križari razišli, jednostavno je nestao. Nad njegovom životnom sudbinom lebdi pitanje: Je li uspio živ prijeći jugoslavensku granicu i skloniti se negdje u tuđem svijetu ili je uhvaćen i strijeljan. Fra Vjeko je jedan od desetorice bosanskih franjevaca koji se i do dana današnjega vode kao nestali u ratu.

  8. FRA ANĐEO ĆURIĆ. Rođen je u Srđevićima, župa Bila pokraj Livna 9. srpnja 1914. godine. Za svećenika je zaređen 11. rujna 1938. godine na Petrićevcu. Od 1942. do 1945. bio je vojni dušobrižnik u Jajcu. Bio je nazočan u najžešćim borbama oko Travnika kada je ranjen u ruku. Teškom mukom, po noći, umakao je iz opsjednute vojarne, gdje se nalazio. U listopadu 1944. kada su Nijemci ponovno preuzeli upravu Travnika, otišao je u Zagreb. U Zagrebu je 14. srpnja 1945. osuđen na smrt i, zajedno s fojničkim gvardijanom fra Tvrtkom Gujićem, pogubljen u 31. godini života. Za grob mu se nije doznalo do dana današnjega.

  9. FRA TOMISLAV GELIĆ. Rođen je 23. travnja 1913. godine u Vitezu. Za svećenika je zaređen 22. rujna 1940. godine u Sarajevu. Imao je također rođenoga brata svećenika, sedam godina starijeg fra Tugomira. U svibnju 1943. imenovan je duhovnim pomoćnikom u Bugojnu. Kada su partizani odveli bugojanskog župnika fra Emanuela Rajića, fra Tomislav je više od pola godine ostao jedini svećenik u prostranoj bugojanskoj župi i neumorno obavljao sve pastoralne poslove, što su inače ranije obavljala trojica svećenika. Starješinstvo Provincije namjeravalo je nagraditi fra Tomislavovu požrtvovnost tako što ga je imenovalo 3. lipnja te godine župnikom bugojanske župe. No on tu službu nije „uživao“ dugo. Strijeljan je u Bugojnu 9. rujna 1944. godine u svojoj 31. godini života, nakon što je neka razbojnička i zlikovačka banda napala župni stan u Bugojnu. Zajedno sa župnikom fra Tomislavom strijeljan je i duhovni pomoćnik u župi Bugojno fra Stanko Karin. No srećom fra Stanko je preživio strijeljanje, ali je cijeli život nosio ožiljke. Dugo se činilo da se počinitelji ovog doista gnusnog čina neće pronaći. Tako se mislilo sve do najnovijeg rata. A onda je u Baraćima kod Glamoča jedan časnik Hrvatskog vijeća obrane u nekoj srpskoj kući među knjigama i papirima pronašao četiri lista pelir papira na kojima je kapetan Jugoslavenske armije Marko I. Protić 28. lipnja 1949. godine rukom ispisao svoju biografiju: „Kažnjen sam partijskom opomenom 10. IX. 1944. radi likvidacije dvojice fratara u Bugojnu 1944. prilikom oslobođenja grada. Kažnjeni smo ja i moj komandir čete Lončar Jovo radi toga što nismo dovoljno organizovali kako treba fratre likvidirati“.

  10. FRA BERISLAV GLAVADANOVIĆ. Rođen je 21. listopada 1912. u Fojnici. Za svećenika je zaređen 11. rujna 1938. godine. U lipnju1943. godine imenovan je za župnika u Banbrdu (Lepenici) kod Kiseljaka i tu je službu obavljao sve do malo vremena pred svoju smrt. Naime iz svoje se župe povukao u travnju 1945. kada je mnoštvo hrvatskoga naroda bježalo pred nadolazećim partizanima-komunistima. Partizani su ga ubili 8. lipnja 1945. godine u Šarengradu nakon povlačenja s Bleiburga. Imao je istom 33 godine.

  11. FRA KARLO GRABOVIČKIĆ. Rodio se 20. kolovoza 1912. godine. Kršten je u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Breškama. Za svećenika je zaređen 9. studenog 1941. godine u Mostaru. Godine 1942. pozvan je u službu vojnoga svećenika i obnašao ju je sve do svoje tragične smrti 1945. godine. Fra Karlo je naime zajedno s mnoštvom drugih članova bosanske franjevačke zajednice prošao Križni put. Četvrtoga lipnja svi su fratri-logoraši pozvani u Oznu radi „saslušanja“, neki prije, neki poslije podne. Nakon površnoga ispitivanja rečeno im je da će ići u Varaždin. No navečer, oko dvadeset i dva sata, odvezeni su u šumu Macelj nedaleko od Krapine i ondje su pogubljeni.

  12. FRA BONAVENTURA GREBENAREVIĆ. Rodio se 13. kolovoza 1884. godine u Biloj pokraj Livna. Svećenički red je primio 21. rujna 1909. godine. Imenovan je župnikom u Podhumu 1935. godine; dakle odmah nakon osnivanja ove župe te je bio njezin prvi župnik – i ondje je župnikovao sve do svoje tragične smrti 1943. godine. Partizani su ga zarobili 6. studenog 1943. godine u selu Podgradini dok je obavljao obred pokopa jednoga mrtvaca. Odveden je u Livno i strpan u zatvor gdje je, teško zlostavljan, ostao više od tri tjedna. Osuđen je na smrt strijeljanjem. Strijeljanje je izvršeno u noći 1. prosinca, pokraj javnog druma nekako na polovici puta između onodobnog Livna i franjevačkog samostana na Gorici. Bio je zakopan na mjestu strijeljanja, i to u – smetlištu! Svećeniku, koji ga je zadnji posjetio u tamnici, rekao je: „Nema od mene ništa, gotov sam, daj mi odrješenje!“ Jedan je od fra Boninih ubojica kasnije pričao da je fra Bono, dok je vođen na mjesto strijeljanja, sam sebi pjevao pogrebnu pjesmu: Zbogom mili roditelji, braćo sestre, prijatelji! Ja se od vas sada dilim, sastajem se s Bogom milim.

  13. FRA EUGEN GUJIĆ. Rodio se 3. siječnja 1905. godine u Fojnici. Za svećenika je zaređen 24. srpnja 1927. godine. Rođeni brat mu je bio fra Tvrtko Gujić, kojega su kao fojničkoga gvardijana strijeljale partizanske vojne vlasti 14. srpnja 1945. godine u Zagrebu. Kao član bosanske franjevačke provincije dvanaest je godina djelovao u župama diljem Bosne. A onda se sekularizirao, tj. prešao u dijecezansko svećenstvo i postao član Zagrebačke nadbiskupije. Nejasni su razlozi zbog čega se sekularizirao, a još su nejasnije okolnosti pod kojim ga je ustaški Pokretni prijeki sud u Zagrebu 3. rujna 1941. godine osudio na kaznu strijeljanjem.

  14. FRA TVRTKO GUJIĆ. Rođen je 16. veljače 1907. godine u Bakovićima, župa Fojnica. Za svećenika je zaređen 16. lipnja 1929. godine, dakle u 22. godini života! Jedan je od malobrojnih svećenika za koje su partizanske i komunističke vlasti priznale da su ih strijeljale. Prema obavijesti Vojnoga suda Komande grada Zagreba, fra Tvrtko je presudom ovoga suda kao „narodni neprijatelj“ osuđen 14. srpnja 1945. godine „na kaznu smrti strijeljanjem, trajna gubitak svih političkih i građanskih prava osim roditeljskih i konfiskaciju imovine“. U trenutku smrti imao je fra Tvrtko tek 38 godina.

  15. FRA IGNACIJE IDŽOTIĆ. Rođen je 10. listopada 1903. godine u Varcar Vakufu (Mrkonjić Grad). Svećenikom je postao u Ljubljani 29. lipnja 1928. godine. Kao svećenik djelovao je u duhovnoj pastvi najprije kao duhovni pomoćnik i župnik. Partizani su ga ubili u šumi Macelj u noći između 4. i 5. lipnja 1945. godine odvevši ga iz franjevačkoga samostana u Krapini, gdje se on, zajedno s još nekoliko bosanskih franjevaca, našao nakon povratka s Bleiburškog polja.

  16. FRA IVAN IVANOVIĆ. Rođen je 23. veljače 1916. godine u selu Gornja Skakava, župa Dubrave kod Brčkog. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1942. godine. Svoje pastoralno djelovanje započeo je 25. lipnja 1943. godine i završio kao duhovni pomoćnik u župi Busovača. Partizani su ga, naime, strijeljali u noći između 4. i 5. lipnja 1945. godine u šumi Macelj kod Krapine. Imao je tek 29 godina. Osim ove vrlo vjerojatne i općeprihvaćene verzije fra Ivanova tragičnoga završetka zemaljskog života u Maceljskoj šumi, postoji i jedna druga koja je nadasve zanimljiva, ali i pomalo nevjerojatna. Prema toj verziji fra Ivan je navodno bio živ sve do 1974. godine, a živio je u Sibiru, u Rusiji, u mjestu Voroskaja, gdje je radio u rudniku urana i spomenute godine umro. U Sibir je stigao zajedno sa skupinom zarobljenih Hrvata.

  17. FRA JULIJAN JURKOVIĆ. Rođen je 8. listopada 1899. godine u selu Johovcu, župa Foča kod Dervente. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1923. u Sarajevu. Svoje pastoralno djelovanje započeo je fra Julijan kao kapelan na Plehanu, a posljednja služba je bila služba gvardijana i župnika na Šćitu u Rami. O zadnjim trenucima života fra Julijana Jurkovića zna se vrlo malo, sigurno je samo to da je ubijen. Ne zna se pouzdano je li prije ubojstva bio mučen, ali mnoge indicije govore da jest (da je na primjer prerezan testerom), te je on postao prvom žrtvom komunističko-partizanskih odreda u bosanskoj franjevačkoj provinciji. Naime u noći između 13. i 14. srpnja 1942. godina provalila je skupina od nekoliko tisuća partizana iz Crne Gore u Prozor i na cijelo područje Rame. Na njihovom pljačkaškom pohodu kroz hrvatski ramski kraj bio je franjevački samostan. Franjevci ramskoga samostana s gvardijanom fra Julijanom uspjeli su čudesno pobjeći iz njega. Fra Julijana je na prolazu kroz jedno selo neki mještanin prokazao partizanima. Ovi su ga uhvatili, najvjerojatnije mučili i ubili 17. srpnja na nepoznatu mjestu. Za njegov se grob ni danas ne zna.

  18. FRA VELIMIR KARLOVIĆ. Rođen je 17. travnja 1914. godine u Gornjoj Dubici pokraj Odžaka. Svećenikom je postao 1938. godine. Po završetku Drugoga svjetskog rata neko je vrijeme živio u Zagrebu, u franjevačkom samostanu na Kaptolu, kada se morao odlučiti između dvije mogućnosti: vratiti se u Bosnu ili otići izvan jugoslavenske države. U prosincu 1948. isplanirao je bijeg, našao „dobru“ vezu i dobro platio. Ali, kad je krenuo, nestao je. Njegov se život završio u 34. godini. Fra Velimir je jedan od one devetorice bosanskih franjevaca koji se vode kao nestali i čije se ime ne nalazi u popisu umrlih (nekrologiju) Provincije jer njihova braća nisu mogla doznati kako su oni završili život.

  19. FRA ANTO KATAVIĆ. Rođen je 4. veljače 1902. godine u Polju kod Busovače. Svećenički red primio je 1926. godine u Vidošima. Zadnju službu je obavljao kao župnik od 1943. do 1945. u Brestovskom, gdje su ga sustigle najteže strahote rata. Početkom svibnja 1945. u velikim kolonama ljudi koji su napuštali rodna ognjišta bio je i fra Anto. O razlozima zašto je fra Anto napustio župu kaže fra Tomislav Trogrlić: „ Morao je pobjeći! Partizani su ga osumnjičili kao suradnika s neprijateljem, neprestano su mu prijetili, pismeno ili usmeno je dobivao prijeteće poruke“. U koloni izbjeglica dospio je fra Anto do Zagreba, prebacio se u Slavoniju i doživio Bleiburg. Iz Bleiburga se u skupini svećenika, bogoslova i sjemeništaraca vratio u Krapinu, gdje su ih komunisti u teretnim kamionima odvezli u šumu Macelj i poubijali u noći između 4. i 5. lipnja 1945. godine.

  20. FRA VLADO KLJUČEVIĆ. Rodio se 23. svibnja 1915. godine u selu Komarici, nekad župa Foča sada Cer. Za svećenika je zaređen 1941. godine. Za župnika u Sivši je postavljen u kolovozu 1944. godine. Fra Vlado je prihvatio župu da narod ne bi ostao bez svećenika. Okretan i neumoran, hrabro se borio s raznim neprilikama toga ratnog vremena i sve poteškoće podnosio uzorno i s predanjem u Božju volju. Strijeljan je 21. veljače 1945. godine u Sivši, nakon što su partizani izvršili napad i razbili obranu hrvatske vojske.

  21. FRA ZVONKO LIPOVAC. Rodio se 13. siječnja 1914. godine u Budžaku kod Banja Luke. Za svećenika je zaređen 11. rujna 1938. godine na Petrićevcu. Fra Zvonko je jedan od one devetorice franjevaca Bosne Srebrene koji se vode kao nestali. Ipak se zna da je fra Zvonko neko vrijeme bio vojni dušobrižnik pa se pretpostavlja da su ga partizani ubili 1945. godine prilikom povlačenja hrvatske vojske.

  22. FRA DOMINIK LOVRENOVIĆ. Rodio se 17. siječnja 1913. godine u Semizovcu, župa Čemerno kod Sarajeva. Svećenički red je primio 19. prosinca 1937. godine. Obolio je od epilepsije, koja je prekinula njegovu svećeničku službu. Tijekom 1950. godine njegovo se zdravstveno stanje znatno pogoršalo, što je prouzročilo tragičan svršetak njegova života. Usred Jajca i „u po bijela dana“ ubio ga je metkom iz pištolja partizanski podoficir, vodni Šabić 18. lipnja 1950. godine samo stotinjak metara daleko od crkve.

  23. FRA BORIVOJ MIOČ. Rođen je 20. studenog 1907. godine u Livnu. Za svećenika je zaređen 10. srpnja 1932. godine. Još kao vidoški župnik fra Borivoj je jednom jedva umakao smrti. Naime u noći 10. svibnja 1942. godine, oko ponoći, napalo je šezdesetak četnika i komunista župni stan u Vidošima. Fra Borivoj se od provalnika spasio iskočivši neodjeven i bos kroz prozor zahoda na krov stare kuhinje i čatrnju pa je pri tom i znatno ozlijedio nogu. Ubrzo je imenovan za župnika u Ljubunčiću. Živio je u neprekidnom strahu da će ga uhvatiti i ubiti, zbog čega je pomalo i obolio na živcima. Ni u najtežim prilikama nije napuštao župu i povjerene mu vjernike, sve dok ga partizani nisu uhapsili u noći između 6. i 7. svibnja 1944. godine. Vodili su ga kroz sela ljubunske župe svega izmrcvarena i izbezumljena: čak su ga, kažu neki, i potkovali kao konja! Ubijen je u šumici pokraj sela Sajkovića. S njime je ubijeno i nekoliko njegovih supatnika. Za grobove im se nije doznalo do dana današnjega.

  24. FRA LJUDEVIT PETROVIĆ. Rođen je 1. rujna 1918. godine u Potocima kod Vareša. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1944. godine. Kao mladomisnik došao je iz Sarajeva pomoći u župi Gornjoj Dubici kod Odžaka. Nakon što su prestale borbe između partizana i ustaša u tom kraju, s župnik fra Vitomirom Zekićem je pošao u Odžak da se prijavi novim vlastima. U selu Balegovcu susrela ih je partizanska vojska i obojicu ih je ubio partizanski oficir 27. svibnja 1945. godine.

  25. FRA PAVAO RADOŠ. Rođen je 7. veljače 1915. godine u Johovcu, župa Foča kod Dervente. Za svećenika je zaređen 9. studenog 1941. godine u Mostaru. Kao kandidat za nastavnika na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, studirao je na zagrebačkom sveučilištu hrvatski jezik i književnost. Tijekom 1945. godine, piše don Anto Baković oslanjajući se na pisanje dr. Stjepana Kožula, namamila ga je komunistička obavještajna služba na prijelaz preko granice i ubila kao zatvorenika u Mariboru s još devetnaest svećenika.

  26. FRA VIKTOR SLIŠKOVIĆ. Rodio se 12. lipnja 1896. godine u Polju, župa Dolac kod Travnika. Svećenikom je postao 6. srpnja 1919. godine. U tragedijama koje su u vrijeme Drugoga svjetskog rata zadesile franjevački samostan i crkvu na Šćitu u Rami te cijeli ramski kraj, osim gvardijana fra Julijana Jurkovića, smrtno je stradao još jedan član bosanske franjevačke provincije, koji je u to vrijeme službovao u ramskom samostanu. Partizani su naime napali samostan, crkvu zapalili, a franjevce protjerali. Njegovo dovođenje u zatvor promatrao je tada dvanaestogodišnji Tomislav Petrović, redovničko ime Vinko. Fra Vinko priča: „Fra Viktora su vodila dvojica stražara s puškama. Narod je šutke promatrao, nitko nije smio ništa reći. Bio je u habitu, svezanih ruku na leđima. Ne jednom kestenu je već bila napisana presuda: Smrt strijeljanjem kao zločinca“. Fra Viktor je, već potpuno iznemogao i iscrpljen od mučenja, strijeljan u Prozoru najvjerojatnije 16. rujna 1942. godine i pokopan na nepoznatom mjestu.

  27. FRA FRANJO STRUKAR. Rođen je 8. srpnja 1915. godine u Rankovićima kod Novog Travnika. Zaređen je za svećenika 3. rujna 1939. godine. Poginuo je u veljači 1945. godine u Bugojnu, kamo su ga partizani doveli i zaklali. Imao je tek trideset godina. Ubili su ga pokraj rijeke Vrbasa, na livadi Ive Strujića. Pokopala ga je Ivina žena Fanika.

  28. FRA JAROSLAV SZITA. Rođen je 5. siječnja u Čagliću kod Lipika. Za svećenika je zaređen 3. rujna 1939. godine. Fra Jaroslav je ostao zapamćen po tome što je bio prvi od visočkih konviktoraca koji je osjetio redovnički poziv postao svećenik-franjevac u bosanskoj franjevačkoj provinciji. Nepune dvije godine bio je vojni dušobrižnik (1944-1945), što bi mogao biti razlogom da su ga partizani ubili 1945. na Plehanu kod Dervente. No o njegovoj pogibiji postoji i druga verzija: da je naime 1945. ubijen u Šarengradu kod Iloka.

  29. FRA ALOJZIJE ŠANDRK. Rođen je 13. kolovoza 1913. godine u Lusniću, župa Ljubunčić kod Livna. Za svećenika je zaređen 11. rujna 1938. godine. Godine 1944. imenovan je za župnika u župi Zovik kod Brčkog i ondje stradao. Mjesto i datum njegove smrti nikad se nisu ustanovili, kao što se također ništa pobliže nije doznalo o načinu na koji je poginuo. Zna se samo da je 1945. godine došao do rijeke Save, a onda mu se izgubio svaki trag. Pričalo se da je zaklan i bačen u Savu. U trenutku smrti imao je 32 godine.

  30. FRA ANTO TEPELUK. Rođen je 5. srpnja 1910. godine u Domaljevcu kod Bosanskog Šamca. Fra Anto je svećenikom postao 20. lipnja 1937. godine. Svršetkom Drugoga svjetskog rata našao se u nepreglednoj koloni hrvatske vojske, civila, svećenika i bogoslova i zajedno s njima tražio spas negdje u Austriji. Dospio je u ruke Englezima. Oni su i fra Antu, kao i mnoštvo drugih zarobljenih Hrvata, izručili partizanima, koji su ga potom negdje na nepoznatom mjestu likvidirali u poznatim „marševima smrti“.

  31. FRA LUKA TEŠIŠ-PISARIĆ. Rodio se 29. studenog 1893. u Žabarima, župa Ivanjska kod Banja Luke. Za svećenika je zaređen 16. srpnja 1916. godine. Partizani su ga odveli iz župne kuće u Stratinskoj, osudili i strijeljali upravo na Badnji dan, 24. prosinca 1944. godine u Prijedoru u 51. godini njegova života. O mučenju i pogibiji fra Luke napisao je don Anti Bakoviću župnik u Sasini vlč. Vladimir Tomić kako je „nakon muka ubijen negdje na prijedorskom polju, a neki pričaju da je protjeran kroz Sasinu svezan na zaprežnim kolima rukama za kolsko kolje i otjeran prema Lušci Palanki i tamo ubijen.

  32. FRA VITOMIR ZEKIĆ. Rođen je 29. srpnja 1906. godine u Jušićima kod Vareša. Za svećenika je zaređen 24. ožujka 1919. godine. Od 1943. godine bio je župnik u Gornjoj Dubici, gdje ga je zatekla smrt od komunističke ruke. Fra Vitomira i fra Ljudevita Petrovića ubio je partizanski časnik 27. svibnja 1945. godine u Balegovcu (kasnije Novo Selo) dok su se njih dvojica išla prijaviti novim vlastima u Odžaku. Navečer toga dana viđeni su u Odžaku, a onda im se gubi svaki trag. Neko se vrijeme nije znalo gdje mu je mrtvo tijelo. No njegova je sestra Marica Zekić uporno dolazila iz Vareša, obilazila oko Odžaka, raspitivala se i na koncu, uz pomoć neke muslimanke, doznala za mjesto gdje su ukopani. Otkopala je jedan humčić i našla njihova tijela: bili su zaklani! Posmrtni ostaci su potom prevezeni i dolično pokopani na odžačkom groblju Bijel Bare, gdje im se i danas nalazi spomenik.

 

(Po knjizi fra Marijana Karaule Iskušenja Bosne Srebrene, priredio: fra Damir Pavić)