Fra Miroslav Babić, franjevac Bosne Srebrene, je voditelj Franjevačke misije Lower Subukia, gvardijan misijskog samostana Gospe od Anđela i definitor za Keniju, Franjevačke provincije Istočna Afrika.
U nastavku pročitajte kako samo fra Miroslav opisuje svoj put do Afrike i svoje misijsko djelovanje…
U Afriku sam stigao 2004. godine kao mladi, tek pečeni svećenik. Iza mene je već desetljeće afričkog života, puno promjena koje sam prevalio, neke od njih sam ja donio i nadam se olakšao život ljudi kojima služim kao misionar.
Tehnologija je sjajna i nezaustavljivo mijenja živote ljudi na zemlji, a i nas koji živimo na ovim rubovima polako ali sigurno približava ostatku svijeta. Još prije tri godine telefonski signal u misiji bilo je teško uloviti. Postojalo je jedno mjesto na prozoru moje sobe gdje bih često mogao uloviti signal, mobitel je morao ležati na prozorskoj klupčici, a ja bih glasno vikao iznad njega. Drugo mjesto bilo je na brdu iznad samostana, a i drvo je bilo prilično uspješna telefonska govornica. Ovdje ni danas nema puteva i dok se vozim u terencu između grmova, po blatu i šikari mogu primiti facebook poruku, objaviti fotku i pročitati mail jer internet je tu. Bogu hvala!
Gdje sam našao poziv…
Zbog bolje komunikacije sa svijetom danas je lakše prenijeti priču o problemima, potrebama i životu ljudi u Africi pa tako i pomoć lakše stiže. Volonteri iz svih krajeva svijeta dolaze u misiju uklapaju se u ovaj način života, pomažu i daruju svoje vrijeme, znanje i iskustvo. Sa svakim novim volonterom dolazi i pitanje kako sam osjetio poziv i odlučio otići u svećenike…
Pod franjevačkim krovom živim od svoje najranije mladosti kada sam kao četrnaestogodišnjak upisao Klasičnu gimnaziju franjevačkog sjemeništa u Visokom. Neću reći da sam već tada bio siguran kako želim postati svećenik, više sam kao dječarac maštao da ću postati nogometaš. No nešto me je privuklo putem franjevaštva. Roditeljima sam rekao – idem probati, ako ne uspijem, ne ljutite se. U gimnaziju sam krenuo samo tri godine prije nego je izbio rat u BiH pa se moj razred prvo preselilo u Hrvatsku, a onda u Italiju. Smjestili smo se u Bariju, bila je to godina našeg novicijata, dobili smo na održavanje crkvu koja je bila gotovo zapuštena i zaboravljena od gradske zajednice. U to vrijeme mi dečki smo uglavnom furali dugu kosu jer smo bili ”cool”, stvarno smo dobro pjevali i svirali pa malo po malo napunili crkvu na nedjeljnim misama. I nije to sve. Prijavili smo se na gradski nogometni turnir i… pobijedili. Nitko nije znao da smo mi u stvari fratri sve dok nismo došli na završnu svečanost preuzeti pehar, u franjevačkim habitima i zaradili ovacije. Ja sam ipak umjesto u FC Barcelonu (za koju i danas navijam) odlučio krenuti na bogosloviju.
Želim biti misionar…
Prve godine studirali smo na KBF-u u Sarajevu, a onda smo prešli u Zagreb. Ja još uvijek nisam baš bio siguran kud idem i što doista želim. Tek pred kraj bogoslovije netko je u mojoj sobi zaboravio misijski vjesnik ”Radosnu vijest”, prelistao sam ga i tada sam prvi put osjetio želju biti misionar. Odlučio sam da ću se zarediti i već se vidio u divljinama Amazone, radovao se novoj životnoj avanturi i prilici da upoznam nove kulture, a tamošnje ljude koji ga još uvijek nisu sreli, upoznam sa sjajnim dečkom u čije ime dolazim, Isusom Kristom. S tom željom došao za provincijalu i zatražio dopuštenje za odlazak u misije i nakon nekog vremena stigao je odgovor – vijest uvijek ima onaj dobri dio i drugi… hm. Dobio sam potvrdu da mogu u misije ali nisu me trebali u Latinskoj Americi nego u Africi i ponuda je bila uzmi ili ostavi. Ostatak znate. Uzeo sam je. Svim svojim srcem.
Tada još nisam znao da moje ime ”Miro” na lokalnim plemenskim jezicima u Istočnoj Africi znači ”čovjek iz Afrike”. No čini s da Netko gore jest i poslao me da u Njegovo ime donesem svjetlost.
Spreman sam promijeniti Afriku…
Nakon šestomjesečnih priprema za misije u Irskoj i Belgiji stigao sam u Ugandu, mlad, zelen i dobro pripremljeni svećenik za misije. Tako sam bar mislio. Nakon tri tjedna bez struje i tekuće vode i s menijem na kojem su bile samo kuhane banane i prženi skakavci počeo u glavi pripremati govor u kojem korektno objašnjavam provincijalu razloge mog odustajanja od misijskog poziva. Na sreću, u istom loncu sa mnom bio je Carmelo, talijanski fratar i moj veliki prijatelj i brat. Stigli smo u isto vrijeme u Ugandu pa smo jedan drugog izvlačili iz kriza i zajedno polako postajali Afrikanci.
Danas je Carmelo provincijal franjevačke provincije Istočna Afrika, a ja sam definitor provincije za Keniju i gvardijan samostana ”Gospe od Anđela” u misiji Subukija. Obojica smo mislili kako ćemo kao mladi misionari, našom snagom i voljom promijeniti Afriku. I jesmo, u manjem dijelu, ali većim dijelom ona je promijenila nas.
Dok ne ispunim svoje poslanje…
Sretan sam što smo mi franjevci misionari poboljšali život ljudi u Africi kojima služimo. Uz pastoralni rad i 16 crkava koje smo izgradili u selima naše župe posvetili smo se brizi za siročad i bolesnu djecu te borbi da im omogućimo školovanje. To su moje osobne emotivne misije kojima sam posvetio svoj život. S Gospodinom sam sklopio ugovor da me neće odvesti iz Subukije sve dok ne izgradim St Francis školu za siromašnu djecu i osiguram njezin siguran rad. A tada ću biti spreman za novu avanturu u Africi, Aziji ili možda Latinskoj Americi. Dragi Bog će odlučiti.
(fra Miro Babić ofm, Lower Subukia, Kenya)
Više o životu našega misionara i o načinima kako možete pomoći njegovom misionarskom radu na web-stranici Malog doma:
