Franjevci u inozemstvu

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Franjevačka misija

Da upoznate fra Ivicu Perića, franjevca Bosne Srebrene, koji je u misionar od 1990. godine, u nastavku dio intervjua koji je fra Ivica dao Katoličkom tjedniku u siječnju 2015. godine…

U povodu Dana svetog djetinjstva o malim i velikim misionarima, te načinima pomoći potrebitima u Africi i općenito, razgovaramo s fra Ivicom Perićem koji je u misijama od 1990.

Fra Ivica Perić rođen je 1. siječnja 1960. u mjestu Čubren kod Kiseljaka. Završivši srednju trgovačku školu u Kiseljaku upisao je Ekonomski fakultet u Sarajevu. Studij je napustio 1981. na trećoj godini želeći postati fratar. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1988., a dvije godine kasnije odazvao se misionarskom pozivu otišavši u Ugandu. Trinaest godina kasnije njegovo se službovanje nastavilo u Ruandi gdje je ravnatelj Centra Otac Vjeko u misiji Kiwumu, župi s 20 000 vjernika. Razgovor sa svećenikom bogata misionarskog i odgojno-obrazovnog iskustva započinjemo u svjetlu Bogojavljenja i Svjetskog dana svetog djetinjstava.

Poštovani fra Ivica, kako Bogojavljenje obilježavate u Kiwumu?

Kod nas nema neke posebne proslave za Bogojavljenje jer se kralj u povijesti uvijek smatrao kao negativna i osoba koja je izrabljivala druge tako da nema velikog značenja. Slavi se u crkvi samo kao spomendan na posjet kraljeva Novorođenom Djetetu s misom, kao i svake nedjelje. Mislim da je to tako zbog tradicije. Ne slavi se nešto posebno kao u Bosni i Hercegovini.  

Dan Djela svetog djetinjstva svraća pozornost mališana na duhovne i materijalne potrebe njihovih vršnjaka diljem svijeta. Koji je značaj tog Djela za Crkvu i vjernike, poglavito najmlađe?

Crkva je univerzalna i zato mislim da je jako važno da se upoznaju sa životom druge braće i sestara, osobito svojih vršnjaka, diljem svijeta. Treba upoznati i vidjeti kako drugi žive da bismo znali cijeniti svoje i biti zahvalni za ono što imamo. Mislim da je to veliki problem današnjice. Djeca ne znaju biti zahvalna na onome što imaju jer ne znaju kako drugi žive. U tomu često griješe i roditelji. Primjerice, čuo sam komentar od osobe koja se zgražala jer 5% djece u Hrvatskoj ne jedu dnevno čokoladu i to je veliki problem, a mnogima je nepoznato da djeca u Africi nemaju dnevno jesti ama baš ništa. Jedu svaka dva – tri dana. Tako je za njih luksuz najmanja sitnica koju neka djeca imaju svakodnevno. Svi trebamo probuditi svijest u sebi kao ljudske osobe, pojedinci, vjernici, misionari, a i kao Crkva u globalu.

Kakva je danas, po Vašim iskustvima, svijest o misijama kod ovdašnjih najmlađih i koliko se odazivaju pozivu da molitvom i kroz, primjerice, misijske kasice pomognu mališanima u misijskim krajevima?

Lijepo je vidjeti kako se djeca sve više upoznaju s misijama i onim što one predstavljaju. Vidim da se rado pridružuju kroz molitvu, želeći da njihovi vršnjaci „negdje tamo daleko“ znaju da im je stalo do njih. Misijske kasice su se proširile po školama i vidim da se mladi (kada shvate pravu bit svega) rado odriču slatkiša i drugih stvari u korist svojih vršnjaka. Mislim da su dječja srca najčišća, a često su i najveća.

afrika_ruanda_2.jpg

Kako u ovom vremenu čuda tehnike animirati najmlađe da misle i pridonose sveopćem dobru kao mali misionari, te upoznaju i zavole druge i drukčije?

Reći nešto o čudu tehnike to za nas i nije teško jer o tome slabo znamo. 99% naših mališana ne znaju ni što je to struja ali znaju što su to mobiteli. Ipak u vašem svijetu moramo biti realni. Na jednu stranu djeca se sve manje druže i igraju. Već ih zaokuplja ta tehnološka vrlina, a s druge strane tehnologija im omogućava da im se približi raznolikost i veliko znanje o drugome i drugima te raznolikosti narodnosti, običaja, različitih kultura... Socijalne razlike su stvari koje oni najvjerojatnije ne bi upoznali da nema tog „čuda od tehnike“ koje im u njihove domove donosi informacije iz kilometrima udaljenih krajeva, otvarajući im tako pogled u svijet.

U Africi ste od 1990. Koliko čovjek izgubi ili zadrži vezu s domovinom kada ode tako daleko i na tako dugo vremena?

Kada sam otišao, bili su drukčiji uvjeti. Kad mi misionari negdje odemo, onda živimo u svijetu u koji smo došli. Imam kontakte, ali oni su jako slabi. Otkada sam otišao, jezik se jako puno promijenio ali i mentalitet naroda. Dakle, promjenom čitava sustava puno se toga izmijenilo i sad kad dođem ovdje, dosta mi je toga strano. Mi imamo internet, ali ovdašnja događanja ne stignem pratiti koliko bih možda trebao. Jako puno radimo. Uz pastoralni posao brinemo i za dvije škole, a tu je i škola za hendikepirane. Jako puno smo zauzeti, a još imamo djece koja ne pohađaju naše škole. Stalno smo u pokretu i nekoj aktivnosti…

Tijekom ljetošnjeg boravka u Sarajevu na 26. susretu misionara Crkve u Hrvata izrekli ste mnoštvo potresnih podataka o Ruandi. Manje-više nam je poznato da u toj zemlji vlada veliko siromaštvo i da ljudi imaju ili jedan ili nijedan obrok dnevno, a uz to je dosta vojske na ulicama. Kako je djelovati i pastoralno i ljudski u današnjim ruanđanskim okolnostima?

Mislim da je situacija tamo dosta sigurna zbog te vojske na ulicama. Nema velikih problema, otimačine, krađa. Vjerujem da se tom narodu najviše može pomoći školovanjem jer svi koji završe našu zanatsku školu nađu posao pa se mogu brinuti o obitelji. Tako ne pomognu samo sebi, već i roditeljima te braći i sestrama. Imamo šest zanata: zidare, stolare, krojače, električare, varioce i vodoinstalatere. Ja se najviše brinem o tim trima školama s 380 učenika, a pomognem kada zatreba i u pastoralu. Pomažu nam i volonteri kojima dam razna zaduženja.

Koliko su ljudi zainteresirani za volontiranje i kako to ostvariti?

Veliki je odaziv i brojni ne prave razliku između volontera i posjetitelja. Oni koji dolaze na mjesec dana trebali bi znati što bi točno trebali raditi. Volonteri pak ostaju duže. No, treba ljudima pružiti šansu – uvijek sam otvoren za sve ljude bez obzira na naciju i vjeru. Primjerice, imamo jednog pravoslavnog momka iz Beograda. Ne gledam na to, već je važna ljudska strana, da čovjek dođe sa željom da bude s nama. Cijelo vrijeme naglašavam kako oni ne dolaze nama pomagati nego raditi s nama. Znači, svi smo isti. A ako netko kaže kako nam dolazi pomoći, već na taj način postavlja sebe iznad nas. Trebamo imati poštivanje prema drugima onakvima kakvi oni jesu.

Što poručujete onima koji žele doći volontirati?

Mislim da je jako dobro da dođu jer svi dolaze s velikim predrasudama. Jedino se one mogu razbiti dolaskom i svi su dobrodošli.

Kako ljudi svojim prilozima mogu pomoći djelovanje Vašeg Centra?

Na našoj web stranici imate sve informacije o tome. Trenutačno skrbimo za oko 600 djece, od čega je 380 naših učenika. Nemamo kumstava, što je objašnjeno na našoj web stranici. Sve uplate idu na zajednički račun i onda ta sredstva raspoređujemo najpotrebitijima onoliko koliko imamo. S kumstvima je veliki problem što mnogi odustanu, pa onda imate dijete na svojoj duši. Kumstvo je, naime, plemenita, ali i dugotrajna i skupa obveza. U Ruandi je osnovno školovanje obvezatno i besplatno, a srednja škola traje šest godina i plaća se između 100 i 300 eura po školskoj godini. „Problemi“ započinju ako donatori iz raznih razloga više nisu u mogućnosti skrbiti o svome kumčetu, što nas dovodi u nezahvalnu situaciju. Što učiniti s tom djecom? Kako kazati djetetu da za njega više nitko ne plaća školarinu i da se ne može više školovati? Također, stvaranjem obveze prema kumovima dovodimo i njih u nezgodan položaj. Naime, obvezuje ih se da za djecu uplaćuju točno određene iznose i to nekoliko godina. A to si ne može svatko priuštiti. Netko želi pomoći s 5 kuna jer ne može više izdvojiti, a nama i to mnogo znači. Stoga, prakticiramo zajedničku blagajnu iz koje zajamčeno financiramo školovanje djece do završetka škole. Sve donacije idu u tu blagajnu – i one od 5 kuna i one od 55 i one od 555 kuna. Svaka nam je donacija jednako vrijedna jer znamo da je došla od srca! Sjetimo se one prispodobe iz evanđelja kad je jedna starica ubacila dva dinara u hramsku kasicu gdje Isus reče da je ona dala najviše jer je ubacila što je imala, a ne od svog suviška. Zar to nije bilo od srca? Na početku školske godine znamo s koliko sredstava raspolažemo da djeci omogućimo školovanje, svakodnevni ručak i uniforme. I na temelju toga upisujemo novu djecu u školu.

Više informacija o životu misionara fra Ivice Perića i o načinima pomoći Centru Otac Vjeko možete pronaći na web-stranici ovoga Centra:

http://www.vjeko-rwanda.info/

Kiwumu/Ruanda