U Canberri, i njenoj okolici tj. Qeanbeyanu živi pet do sedam tisuća Hrvata doseljenika i njihovih potomaka rođenih u novoj domovini. U glavni grad Australije Hrvati se posebno intenzivno naseljavaju u šezdesetim i sedamdesetim godinama ovog stoljeća. Po svojoj tradiciji pripadaju među narode koji rado drže do svoje vjere i vjerskih vrijednosti. Većinom su katoličke vjere. Početkom sedamdesetih godina crkvene vlasti u Hrvatskoj nadležne za pastoral iseljenika uz blagoslov nadbiskupije Canberra Golburne odlučile su pastoralnoj brizi za doseljene Hrvate u ovome gradu dati trajni oblik. Time je je započeo organizirani rad hrvatskih svećenika i časnih sestara u Canberri s hrvatskim doseljenicima na njihovom jeziku.
Tako je nastao današnji Hrvatski Katolički Centar Canberra - Qeanbeyan koji objedinjuje katoličke vjernike hrvatskog jezika u Canberri (ACT), u Qeanbeyanu (NSW) i Batehavenu (NSW).
Pastoralno osoblje čini svećenik Franjevačkog Reda iz provincije Bosne Srebrene (Sarajevo) i Pastoralno vijeće, savjetodavno predstavničko tijelo laika koje sukladno odredbama Crkve zajedno sa svećenicima promiče sveukupno poslanje ove crkvene zajednice.
Nastanak Hrvatskog katoličkog centra
Od završetka II. svjetskog rata broj hrvatskih doseljenika u Australiji neprestano je rastao. Kako su Hrvati poznati kao vjernički narod koji ne želi biti bez crkve i svećenika, za njima u novu zemlju stižu uskoro i njihovi svećenici.
Vlč. Ivan Mihalić 1953. došao iz Kanade u Australiju. Nastanio se u franjevačkom samostanu u Sydneyu a povremeno je obilazio Hrvate u Wollongongu, Milduri, Bonegilli, Wodongi, Melbourneu, Adelaidi, Berri i Broken Hillu te Canberri i Queanbeyanu.
Fra Rok Romac (alijas Osvald Tot) je 1955. došao iz Bolivije u Australiju. U početku djeluje među Hrvatima u Južnoj Australiji (Adelaide, Perth, Mildura, Broken Hill), a onda 1957. trajno prelazi u Sydney. Odatle više ili manje redovito, barem jednom mjesečno, posjećuje Hrvate u Canberri i Queanbeyanu i za njih drži mise.
Fra Lambert Ivančić počinje od 1966. dolaziti s fra Rokom Romcom u Canberru i od tada preuzima pastoralnu brigu za Hrvate na ovom području. U početku je fra Lambert dolazio mjesečno jedanput, kasnije dvaput i povremeno boravi u kućama obitelji Stjepana Vuka i Marka Babića.
Fra Euzebije Petar Mak dolazi 1968. iz domovine i boravi i djeluje u Sydneyu. Zatim dobiva dužnost brinuti se za duhovne potrebe Hrvata u Canberri, Wollongongu i Qeanbeyanu. Tjedan dana boravi u Canberri, tjedan dana u Wollongongu. Nakon smrti fra Roka Romca u Sydneyu, u travnju 1970. fra Euzebije se vraća u Sydney.
Fra Mato Bonić je dosao 1970. u kraći posjet svojoj obitelji u Canberri. Na zamolbu franjevaca u Sydneyu, ostaje sve do Božića. Za njegov boravak među Hrvatima u Canberri doznali su u Vijeću za hrvatsku migraciju u Zagrebu. U ime hrvatskih biskupa a u sporazumu s Franjevačkom provincijom Bosne Srebrene čiji je fra Mato bio član, Vijeće ga je zamolilo da preuzme dužnost hrvatskog dušobrižnika u Australiji. Fra Mato je za dušobrižnika imenovan 13. 03. 1971. dekretom Vijeća za hrvatsku migraciju Biskupske konferencije. Kako je on upravo boravio u Canberri, smatralo se najprikladnijim da tu i ostane. Tako se taj datum smatra danom početka organiziranog trajnog pastorala hrvatskih katolika u glavnom gradu Australije. Stoga, 13. ožujak 1971. jest dan kada je nastao današnji Hrvatski Katolički Centar Canberra - Queanbeyan.
U prvim godinama fra Mato poput pravog misionara nastoji okupiti zajednicu, naći prostor za liturgijska slavlja, osigurati sebi trajniji smještaj. Vremenom je rasla potreba za još jednim svećenikom tako da 1977. iz domovine dolazi fra Drago Prgomet, fra Matina "desna ruka". Budući da dotadašnja kuća Hrvatskog Katoličkog Centra na O'Connoru nije zadovoljavala naraslim potrebama djelovanja i življenja dvojice svećenika, 1978. kupljena je a zatim i dograđena kuća na Braddonu (23 Doonkuna St.). Mnogi članovi hrvatske zajednice pomagali su u ovoj gradnji i novčanim prilozima i dobrovoljnim radom.
Na molbu Hrvata iz Brisbanea koji su ostali bez hrvatskog svećenika, fra Drago tamo odlazi za Božić 1978. Nastojanjem Vijeća za hrvatsku migraciju iz Zagreba, tamo uskoro za stalno i ostaje. Fra Mato ostaje ponovno sam u Canberri te je zbog bolesti i zbog pastoralnih potreba opet morao tražiti pomoć od svojih poglavara u Sarajevu. Tako 26. siječnja 1980. dolazi iz Bosne i Hercegovine fra Tvrtko Gujić. Odlaskom fra Mate Bonića u mirovinu, 1985. godine, fra Tvrtko je službeno preuzeo vodstvo Hrvatskog Katoličkog Centra u glavnom gradu Australije. Kroz to vrijeme pomoćnici su mu fra Mato Bonić i fra Mato Martić. Godine 1991. fra Nikica Zlatunić preuzima vodstvo Hrvatskog Katoličkog Centra u Brisbaneu i fra Drago Prgomet se vraća u Canberru. Tu ostaje do 1993. godine. Fra Stipe Šešelja, koji je bio u Hrvatskom Katoličkom Centru u Wollongongu, zbog zdravstvenih razloga više nije mogao voditi Centar pa fra Drago Prgomet odlazi u Wollongong. Fra Mato Bonić umire u Canberri 29. svibnja 1995.
Godine 1998. iz Bosne I Hercegovine dolazi Fra Vjeko Tomić ali se već 2000. godine vraća u Domovinu. Dana 23. studenoga 2001. u Canberru dolazi Fra Anto Šimunović i 2002. preuzima vodstvo Hrvatskog Katoličkog Centra Caberra i Queanbezan. Fra Tvrtko se vraća u Fojnički samostan u Bosni i Hercegovini 23. srpnja 2002. Nakon što je fra Ivo Tadić preuzeo vodstvo Hrvatskog Katoličkog Centra u Wollongongu, fra Drago Prgomet ponovno dolazi u Canberru 19. kolovoza 2002. i tu ostaje s fra Antom Šimunovićem.
27. kolovoza 2009. za voditelja HKM u Canberri dolazi fra Miroslav Mandić, a fra Anto Šimunović se vraća za župnika rodne župe Kotor Varoš, u Provinciju Bosne Srebrene u Bosni i Hercegovini na dan 11. rujna 2009.
Sadašnji voditelj Hrvatskog katoličkog centra je fra Miroslav Jelić, član provincije Bosne Srebrene.
Dolazak časnih sestara
Uz hrvatske svećenike među Hrvatima godinama djeluju i časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove. Prve su klanjateljice došle u Australiju 1963. i nastanile se u Melbourneu, u tamošnjem Hrvatskom katoličkom centru. Bile su to: s. Klara Jakovljević, s. Josipa Santro, s. Irma Bullesbach i s. Judita Baljkas. Godine 1966. pridružile su im se i druge sestre iz domovine: s. Jelisava Tomić, s. Marija Čosić, s. Emanuela Totić i s. Cecilija Glibo. U Melbourneu su sestre 1968. otvorile svoju kuću.
Sestre povremeno iz Melbournea posjećuju hrvatske obitelji u Canberri. Te su se obitelji počele oduševljavati za dolazak časnih sestara a i one same o tome razmišljaju. Dolaskom fra Mate Bonića zamisao o dolasku hrvatskih časnih sestara dobila je novi poticaj. Poglavarstvu sestara u Zagreb, fra Mato 20. travnja 1971. piše sljedeće: "Prije mene, naši vjernici ovdje su pokretali pitanje dolaska časnih sestara. Sada posebno vlada interes za sestre. Zbog toga se obraćam s molbom da odobrite dolazak nekoliko vaših sestara iz Melbournea, a nekoliko iz domovine."
Časne sestre su u Canberru došle 27. studenog 1971. Gostoprimstvo im je pružio nadbiskup Canberre i Goulburna mons. Vincent Cahill. Sljedeće dvije godine sestre vode nadbiskupovo kućanstvo a ujedno pastoralno pomažu fra Mati Boniću.
U kolovozu 1973. dio sestara se preselio u novu kuću do čije je kupnje došlo zahvaljujući nesebičnoj financijskoj potpori nadbiskupa Cahilla. Iz ove kuće u četvrti Cook (6 Tempelton St.), sestre poduzimaju brojne aktivnosti kako među hrvatskim doseljenicima tako i u mjesnoj crkvi. Nastoje na bilo koji način činiti dobro svim ljudima. Kroz to vrijeme sestre se posebno angažiraju na sljedećim aktivnostima:
- Centar za dječju skrb (Child care centre)
- Molitvena grupa Predragocjene Krvi Kristove
- Vođenje crkvenog zbora
- Pružanje glazbene poduke
- Savjetovanje
Uza sve to, mlađe sestre se školuju i upisuju razne studije te stječu diplome iz teologije, glazbe, pedagogije... To su bila s jedne strane osobna dostignuća svake pojedine sestre koja su osigurala značajan izvor prihoda za svoju zajednicu a s druge strane to je značilo obogaćenje u kvaliteti njihovog pastoralnog rada u hrvatskoj zajednici u ovom dijelu Australije.
Predavajući hrvatski jezik i vjeronauk djeci naših iseljenika u Hrvatskoj etničkoj školi, zatim podučavanjem u raznim osnovnim školama, posjećujući bolesne i siromašne, potom svojim socijalnim radom, sestre su postale nezamjenjiva komponenta Hrvatske zajednice u Canberri.
Prije nekoliko godina sestre su svoju kuću u četvrti Cook prodale preselivši se u Hrvatsko naselje, u četvrti Stirling. Skupa s cijelom hrvatskom zajednicom u ovom gradu dijelile su nadu o gradnji crkve koja je bila ovdje predviđena. Četiri godine kasnije, pošto su sve te nade definitivno pale u vodu, sestre su se našle u situaciji u kojoj moraju sebi potražiti novi smještaj. On im je nužan kako bi mogle kvalitetno nastaviti svoje pastoralno i karitativno djelovanje među Hrvatima u glavnom gradu Australije.
Kasnije, zbog nemogućnosti pokrivanja tri centra u Australiji, usljed manjka sestara, sestre su bile primorane napustiti jedan Centar, i na žalost, to je bila Canberra. Sestre odlaze iz Canberre 24. sijećnja 2002.. Njihov odlazak je ostavio vidljivu prazninu u Hrvatskoj Katoličkoj zajednici Canberre i Queanbeyana
