Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

U Drugom svjetskom ratu (1941-1945)

Na čelu Franjevačke provincije Bosne Srebrene tijekom Drugog svjetskog rata bila su dvojica provincijala: fra Anđeo Kaić (1939-1942) i fra Krunoslav Misilo (1942-1945). U svojim postupcima i odlukama dosljedno su slijedili instrukcije dobivene iz Rima. Naime, vrhovna uprava Franjevačkoga reda u Rimu poslala je 24. srpnja 1941. svim franjevačkim zajednicama u NDH uputu u kojoj su dane smjernice za djelovanje franjevaca u ratnim vremenima:

  1. Razborito ali odlučno nastojati, da se provede zaključak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10-12. juna o.g. prema kojem nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrv. Pokretu.
  2. Sa svom odlučnošću nastojati, da se franjevci bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i političke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti.
  3. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog ili nepokretnog, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.
  4. Dosljedno tomu nijedan franjevac ne smije biti:
  • u odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i drugih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema napred spomenutim,
  • u odborima i uredima za naseljavanja Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduzetim Srbima,
  • u odborima i uredima za iseljivanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.
  1. Ni franjevačke župe, ni samostani ni provincije ne smiju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.
  2. U koliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljivanje Srba iz njihovih dosadašnjih postojbina.
  3. Gdje se god pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima. U koliko mogu neka oci provincijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe.

Ovo pismo iz Rima u svojim se odredbama poziva na zaključke sastanka franjevačkih provincijala koji je održan u Zagrebu između 10. i 12. lipnja 1941. Zaključke sa sastanka provincijala nije bilo moguće pronaći ni u jednom arhivu. Općenito se smatra da ih je netko uklonio zbog straha od ustaških vlasti, ali ih je proslijedio generalnom definitoriju Franjevačkoga reda, koji ih je, očito, inkorporirao u svoje dopise franjevačkim provincijalima u NDH. Treba istaknuti da jasan i precizan dokument poput navedenoga nije izdala nijedna crkvena institucija tijekom Drugoga svjetskog rata. U njemu se franjevcima zabranjuje članstvo u ustaškom pokretu, bavljenje aktivnostima koje nisu dio njihova poziva, upletanje u politička pitanja i sudjelovanje u progonima Židova i Srba.

img_1208.jpg

Uprava bosanskih franjevaca dosljedno je provodila odredbe dobivene iz Rima, višekratno ih ponavljala u službenim dopisima svojim članovima na terenu i kažnjavala neposlušne franjevce. Dvojica bosanskih provincijala, pozivajući se na ovaj dokument i usprkos nemalim otporima u lokalnoj Crkvi i u vlastitoj franjevačkoj zajednici, nisu dopustili nijednom franjevcu sudjelovanje u ustaškom aparatu, tako da od dijecezanskih svećenika i franjevaca koji su aktivno sudjelovali u državnoj administraciji nijedan nije bio bosanski franjevac, ne što neki od njih to možda nisu htjeli, nego zato što su imali Upravu koja im to nije dopuštala. Provincijali Anđeo Kaić i Krunoslav Misilo u svojim su se odlukama uvijek iznova pozivali na spomenute odredbe generalne uprave iz Rima, koje su im služile kao zakonsko uporište za njihove nimalo lagane postupke prema pojedinim franjevcima koji su se htjeli aktivno uključiti u ustašku administraciju.

U formuliranju jednog ovakvog dokumenta odlučujuću ulogu su odigrali hercegovački franjevac Dominik Mandić koji je u to vrijeme bio član generalne franjevačke Uprave u Rimu, te bosanski franjevac Vitomir Jeličić koji je od 1933. do 1942. bio profesor na franjevačkom učilištu Antonianum u Rimu.

(Priredio: fra Petar Jeleč)

 

O progonima i ubojstvima franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata, nedužno stradalima većinom od strane partizanskih postrojbi, može se pronaći na ovoj stranici u podnaslovu: Mučenici u svjedoci vjere u Drugom svjetskom ratu i poraću. Tu su donesena imena svećenika-franjevaca, bogoslova i sjemeništaraca, žrtava partizansko-komunističkih zločina