Najave
Pridruži nam se
Svetište Sv. Nikole Tavelića – Kovačići/Sarajevo
Zanimljiva je i istovremeno tragična povijest zgrade na Kovačićima, podignutom da postane Svetište Bl. Nikole Tavelića i Franjevačka bogoslovija.
Povijest nastanka
Ljetopis Franjevačke provincije Bosne Srebrene ovako bilježi događaje iz 1940. godine:
Na dan sv. Dominika, 4. VIII. bila je na Kovačićima svečana proslava posvete temeljnog kamena.
Da bi se sarajevsko građanstvo o tom događaju obavijestilo uz ostalo bile su tiskane male obavijesti, koje su se po gradu dijelile.
Već u 9 sati počeo se je svijet sabirati na bivšem SAŠKovom igralištu pred tribinom, koja je bila svečano iskićena, kao i u samoj tribini. Pred tribinom je bio podignut veći podium za dostojanstvenike.
Uz velik broj naroda bili su prisutni predstavnici hrvatskog Katoličkog života kao preuzv. g. nadbiskup dr. Ivan Šarić, pomoćni biskup dr. Smiljan Čekada, zamjenika bana drinske banovine gosp. Nikola Šašić, načelnik banske uprave, šef policije gosp. Rikard Vikert, predsjednik Središnje uprave „Napredka“ preč. g. Ante Alaupović, sarajevski župnici preč. gg. Dragan Čelik i Božidar Bralo, zastupnik nadbiskup. Bogoslovije, oo. definitori, profesori naše bogoslovije, mnogi gvardijani i župnici, predsjednici i predsjednice hrvatskih i Katoličkih sarajevskih društava i mnogi drugi.
Hercegovačku provinciju je zastupao p. o. fra Pavo Dragičević, profesor bogoslovije u Mostaru.
Za vrijem okupljanja svijeta svirala je glazba Omladine sv. Ante, koja je također svirala iza same proslave, dok se je svijet razilazio.
Svečanost je počela govorom mp. o. dra fra Anđela Kaića, provincijala, u kojem je istaknuo veze franjevačkog reda sa hrvatskim narodom kao i djelovanje franjevaca u vjerskoj i nacionalnoj povijesti hrvatskoj. Osobito je istaknuo rad franjevaca u našoj mukotrpnoj Bosni, u kojoj je jednom djelovao i bl. fra Nikola Tavelić kroz punih 12 godina. Nije onda čudo, da mu se potomci onih Katolika Hrvata, među kojima je bl. Nikola nekoć djelovao, sada odužuju i posvećuju mu ovo Svetište, koje treba da bude Svetište čitavog hrv. naroda. Uz ovo Svetište podiže provincija Bosne Srebrene i svoju bogosloviju za odgoj svoje franjevačke omladine, koja će poput bl. Nikole među svojim hrv. Katoličkim narodom kao duhovni pastiri i vođe raditi na dobro njegovo i moralno a i materijalno. Time će oni nastavljati rad i djelo bl. fra Nikole ka i mnogih drugih poznatih i nepoznatih junaka.
Kada je mp. o. provincijal svršio svoj govor, tajnik i ekonom provincije , p. o. dr. fra Miroljub Pervan pročitao je povelju, koja je uzidana u temelje Svetište. Povelju je sastavio p. o. fra Stanko Vujica, profesor bogoslovije sa nekim izmjenama m. p. o. provincijala.
Nacrt za povelju je g. Gabriel Jurkić, akademski slikar, a izradili su je m. p. o. provincijal i vlč. fra Augustin Augustinović, bogoslov.
Iza toga je govorio preuzv. nadbiskup dr. Ivan Šarić. Rekao je da će ovo djelo, što je započeto, „biti najljepši biser u hrvatskoj jubilarnoj godini“. Osvrnuo se je na rad franj. reda i rekao je: „Da nije bilo franjevaca, ne bi bilo ni hrvatskog naroda u Bosni“. Obećao je također svoju pomoć i podijelio je svima svoj natpastirski blagoslov.
Kad je preuzv. nadbiskup svršio svoj govor, započeo je blagoslov temeljnog Kamena. Odgovarajuće antifone i psalme pjevao je zbor bogoslova pod dirigiranjem p. o. fra Nenda Duića. Zbor je otpjevao slavospjev „Hvalite Gospoda“ od Ivana pl. Zajca, Pslaam 85. od Bortnjanskog i Papinu himnu od Rossattia.
Gosp. Ivan Martinović, predsjednik građevnog odbora i tajnik HSS. Govorio je na koncu i svome govoru je istaknuo velike zasluge katoličke crkve za hrvatski narod. Osobito je naglasio, da je franjevački red imao najveći dio u vjerskoj i nacionalno borbi hrvatskog naroda. Od prvog svog dodira s rimskom crkvom i vjernim predstavnicima papama, hrvatski je narod tokom svog života sve do najnovijih vremena u svojim teškim časovima crpio baš iz vjere svoju snagu i otpornost. Hrvati su ostali vjerni svom obećanju, kojeg su dali papi Agatonu, te nikada nije tuđe otimao, ali je svoje štitio i branio znajući da „iz pravice i mira, sloboda izvire“.
Pjevanjem „Lijepa naša“ završena je ova svečanosti i ovaj dan, u kojem Provincija Bosne Srebrene postavlja temelje svoje sretnije budućnosti, ostati će svima u lijepoj uspomeni.
Već nekoliko mjeseci kasnije isti Ljetopis izvještava o radovima na Kovačićima ovim riječima:
Grednja Svetišta i bogoslovije svakim danom napreduje. Vrlo velik broj je radnika zaposlen na radovima, pošto se nisu pri radnji upotrebljavali nikakvi strojevi nego samo ljudska snaga. Radništvo je bilo dijelom iz Sarajeva, a dijelom iz provincije…..Da bi i naši bogoslovi uvidjeli vrijednost, a i težinu rada, te da bi i oni doprinijeli svoj materijalni doprinos za gradnju Svetišta i bogoslovije, bili su pozvani, da i oni rade. Vrlo su se rado odazvali ovom pozivu i polovicom oktobra oni nose ciglu i beton na gradnju. Time su oni pospješili gradnju jedno samim svojim radom, a drugo prisilivši ostale radnike, da bolje rade te između bogoslova i ostalih radnika nastalo je natjecanje, a radi toga gradnja je počela bržim tempom napredovati. O tome koliko su brzo izvođeni radovi na Kovačićima isti Ljetopis nastavlja: Gradnja Svetišta i Bogoslovije napreduje. Pod konac ove god. 1940. zgrada za stanovanje bila je pod krovom. Dvorana pod Svetištem je gotova. Od drugih dijelova zgrade gotova je kuhinja, blagovaonica, zatim škola povrh njih. Betonska ploča povrh škole bila je upravo dovršena, kada je snijeg zapriječio daljnji posao.
Već iduće 1941. godine Ljetopis o nastavku radova piše ovako:
Proslava bl. fra Nikole Tavelića treba da zateče našu gradnju posve pod krovom, a k tomu stambeni dio treba da bude omaltaren. Zato se na zgradi radi svom parom, još u srpnju crkva je bila pokrivena. Tako isto i ostali dijelovi zgrade su već pokriveni. Sada se maltari stambeni dio i dovršava se.
Godine 1942. godine Provinciju je posjetio fra Karlo Nola, generalni vizitator, kojeg je zamolio tadašnji provincijal da prilikom kapitula, zakazanog 27. kolovoza 1942., izvrši posvetu samostana na Kovačićima, budući da su radovi bili velikim dijelom dovršeni. Ljetopis izvještava ovako:
Gener. vizit. mp. o. fra Karlo Nola se je rado odazvao ovoj molbi o. provincijala i uz veliku asistenciju u prisutnosti oo. Kapitularaca izvršio je prema obredniku Reda posvetu ovog novog samostana, u kojem će biti naša bogoslovija. U njoj će se u sjeni Svetišta Bl. fra Nikole Tavelića, čiju kanonizaciju svi željno naskoro očekujemo, naš redovnički pomladak pripravljati za svoju uzvišenu službu svećenika i duhovnog vođe svog hrvatskog naroda. Idući tako tragovima, koje je prije 550 godina zacrtao u ovoj mukotrpnoj zemlji bl. fra Nikola Tavelić, i naši će mladi svećenici nasljedovati Krista i svuda će kamo dođu, donositi onaj franjevački Mir i dobro.
Izgon od komunističkih vlasti
Već koncem rujna 1942. godine preselili su profesori i bogoslovi Franjevačke bogoslovije iz samostana na Bistriku u novu zgradu na Kovačićima, gdje je započeta školska godina 1942/43 za 46 studenata. Dvije godine kasnije u istoj zgradi je započela s radom nastava Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta povjerenog na upravu franjevcima (Narodne novine od 12. srpnja 1944. godine) koji je imao služiti prvenstveno izobrazbi svećeničkog podmlatka hrvatskih provincija reda Male braće, i to: Provincije Bosne Srebrene, Provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, Provincije Presvetog Otkupitelja, Provincije Svetog Jerronima i Provincije Svetog Ćirila i Metoda, a može primati i pripadnike ostalih redova kao i svećenički pomladak svjetovnog klera.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata nastupile su nevolje. U prvoj polovici 1946. u prostorije samostana je smještena Medicinska škola, a kasnije je sramotnom presudom komunističkih vlasti cijela zgrada oduzeta i proglašena ratnom dobiti te je Gradski narodni odbor 10. ožujka 1947. godine naredio da se sav fratarski imetak na Kovačićima – zgrada Teologije i samostana, crkva, gospodarske zgrade i zemljište – gruntovno prenesu na državni erar FNRJ.
O apsurdnosti proglašavanja Provincije ratnim dobitnikom svjedoče riječi fra Vitomira Slugića: Franjevačka provincija Bosna Srebrena je proglašena ratnim dobitnikom jer u Gradskoj štedionici naško oko četiri milijuna kuna, za što se moglo kupiti desetak krava-buša. Fratri su morali ratnu dobit platiti tako da im je oduzeta Bogoslovija, ali da uvreda bude još dublja, vrijednost zgrade proglašena je manjom od ratne dobiti pa se moralo doplatiti još 120 tisuća dinara, i to tako što će u napuštenoj zgradi ostati kreveti. Međutim, provincijal je isplatio taj novac, pa su prognani studenti i profesori krevete prenijeli u samostan sv. Ante na Bistriku.
Cijela zajednica koja je živjela na Kovačićima napustila je zgradu 3. svibnja 1947. godine i otišla u samostan sv. Ante na Bistriku, a u oduzetoj zgradi od 1948. godine nalazili su se Poljoprivredni i Šumarski fakultet Univerziteta u Sarajevu.
Stanje danas
Od 1997. godine u svoju oduzetu zgradu (doduše još ne u stvarnom smislu kao vlasnici – jer i dalje država nije donijela zakon po kojem bi se vratila bespravno i sramotno oduzeta imovina) vratili su se bosanski franjevci. Ona je u zadnjem ratu (1992-1995) bila potpuno devastirana, ali je pomalo obnovljena.
U obnovljenoj zgradi – koja se razlikuje od prvotne – uz brojne institucije smještene u njoj – svoje mjesto je našlo i Svetište Sv. Nikole Tavelića. Dana 14. studenog 2013. godine, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić blagoslovio je crkvu sv. Nikole Tavelića na Kovačićima.
Od tada ovo Svetište i dalje živi jednim novim životom. Svake srijede u Svetištu se održava Duhovna obnova i pobožnost Sv. Nikoli Taveliću.
(Priredio: fra Damir Pavić)
Više o događanjima u Svetištu Sv. Nikole Tavelića na facebook stranici:
https://www.facebook.com/Sveti%C5%A1te-sv-Nikole-Taveli%C4%87a-Sarajevo-888471604629295/
Kontakt:
SVETIŠTE SV. NIKOLE TAVELIĆA – KOVAČIĆI (SARAJEVO)
Zagrebačka 18, 71000 SARAJEVO
fra Damir Pavić, upravitelj Svetišta