Bosna Srebrena

Uvažene dame i gospodo, poštovani i dragi prijatelji,

srdačno vas pozdravljam u ime Franjevačkoga medijskog centra „Svjetlo riječi”, medijske kuće franjevaca provincije Bosne Srebrene. Osobita nam je čast i zadovoljstvo što smo večeras u mogućnosti predstaviti dvije knjige akademika Dalibora Balliana.

Knjiga „Jezera BiH” četvrta je u nizu knjiga o prirodi BiH. Prvu knjigu „Zemlja planina BiH” tiskali smo 2017., drugu knjigu „Polja i visoravni BiH” tiskali smo već sljedeće 2018. godine, pa knjigu „Rijeke BiH” 2020. godine i ove godine „Jezera BiH”. Pored knjige „Jezera BiH” večeras predstavljamo i knjigu „Rijeke BiH” jer je nismo bili u mogućnosti predstaviti ni 2020. ni 2021. godine zbog pandemije koronavirusa.

Upravo ovom četvrtom knjigom „Jezera BiH” zatvaramo jednu impresivnu monografsku priču o jedinstvenom i raznolikom bosanskohercegovačkom prirodnom naslijeđu. Sam po sebi, ovo bi bio velik i kompleksan projekt i za puno veće nakladničke kuće od „Svjetla riječi”, ali smo ga ipak s puno entuzijazma uspjeli privesti kraju. Zato bih želio na tome prvo zahvaliti Bogu, a posebno za dar prirode kojom je širokogrudno obasuo ovu zemlju, zatim autoru profesoru Daliboru Ballianu koji ih je pisao ne samo kao znanstvenik nego još više kao zaljubljenik u prirodu te bih najsrdačnije zahvalio svima koji su nam na bilo koji način pomogli da darujemo ovo vrijedno djelo našoj državi koja ga dosad nije imala ispisanoga i dokumentiranoga na jednom mjestu.

Malo je reći da je cijeli projekt bio izazovan. Započeli smo ga još davne 2014. godine kad je profesor Ballian u reviji „Svjetlo riječi” velikodušno pristao uređivati rubriku „Bosna i Hercegovina – Zemlja planina”. Inače, revija Svjetlo riječi je list za vjeru, društvo i kulturu koja ove godine obilježava 40. obljetnicu postojanja. Ušli smo u ovaj projekt ne razmišljajući o njegovoj veličini i zahtjevnosti, već samo o prvim malim koracima koji su nas, evo, nakon osam godina, doveli do tvrdo ukoričenoga četveroknjižja. Sada kad pogledam unatrag i razmislim o svim teškoćama koje su nas pratile, a bilo ih je puno, od ulupljenoga do potpuno izgrebenog automobila, probijenih guma, višesatnoga hodanja kroz trnje, drač i kamenje, a da uopće ne spominjem muku s financijama, jasno mi je da je sve ovo bilo moguće realizirati samo iz obilja entuzijazma koji smo crpili iz ljubavi i brige prema našoj prirodi.

Rad na ovim knjigama jednostavno nikad nije bio puki posao, nego strast koja je, prvo, nosila profesora Balliana a onda i sve nas oko njega. A kako drukčije objasniti da ga u tom poslanju nisu uspjeli spriječiti ni operacija kralježnice ni preboljeni teži oblik Covida? U tome je posebnost, rekao bih, dodana vrijednost ovih knjiga koje su ispisivane ovom strašću i ljubavlju prema svekolikoj raskoši prirode ove naše male ali prelijepe države. I zato vjerujemo kako će to čitatelji prepoznati u svakoj rečenici i svakoj fotografiji i tako istinski zavoljeti sve naše rijeke, jezera, planine, polja i visoravni. A kako bismo ih istinski zavoljeli, prvo ih moramo temeljito upoznati u njihovim dubinama a pogotovo u njihovim nijansama. Takav stav onda ne nudi samo nova obzorja znanja o prirodi i njezinoj slojevitosti, nego obogaćuje novim spoznajama za razumijevanje čovjeka ali i života uopće. Upravo tako. Priroda nas može naučiti mnogo toga i o sebi i o nama, ali samo ako je doista čujemo dok je slušamo, ako je stvarno vidimo dok je gledamo ako je duboko u sebi osjećamo dok je dodirujemo.

Naime, svi ćemo se u BiH odmah složiti kako nam je teško složiti se oko bilo čega. Ponekad mi se čini da istu boju drukčije vidimo jer ne gledamo kakva je u sebi, nego je odmah obojimo vlastitim „bojama” tj. predrasudama. U tom kontekstu ne gledamo ni čovjeka do sebe onakvim kakav u sebi jest, nego ga unaprijed provučemo kroz prizmu vlastitih i naslijeđenih stereotipa. I zato drugoga i drukčijega čovjeka gledamo, ali ustvari ne vidimo; slušamo, ali ga istinski ne čujemo; dodirujemo, ali ga u sebi ne osjećamo pa nam ga je nepodnošljivo lako, nažalost, i zaprljati. Baš kao i prirodu. Opet, sve je povezano.

Svi smo itekako svjesni da nam je priroda prelijepa, da su nam planine grandiozne, polja i visoravni bajkoviti, rijeke i jezera slikoviti, ali se ipak odnosimo prema njima isto kao prema čovjeku koji nije „ja” i koji nije „moj” provlačeći ih kroz prizmu jednosmjernoga i skučenoga znanja. I zato planine, polja i visoravni sustavno uništavamo nerazumnom i bahatom gradnjom, neprimjerenom sječom, odlaganjem smeća itd. A što tek činimo svojim rijekama i jezerima jednostavno prelazi svaku granicu iživljavanja i pakosti koju samo čovjek može demonstrirati. Ne tako davno mogli smo iz većine svojih rijeka i jezera piti. Postoji li danas ijedna rijeka ili jezero koje će nas svojim izgledom barem potaknuti da razmislimo o tome a ne da se odmah napijemo?

Zašto to činimo svojoj prirodi? Zato što je nismo upoznali i zavoljeli. Zato što ne živimo s njom nego pored nje i zato što ne znamo da voljeti nju znači voljeti samoga sebe i sve ljude. Čini mi se kad bismo bolje upoznali i zavoljeli svoju prirodu, bolje bismo upoznali i zavoljeli jedni druge. Ili obratno. Shvatili bismo kako je Božji blagoslov to što imamo jedni druge kao i neprocjenjivo bogatstvo različitih darova prirode. A najprije bismo naučili da ne moramo biti svi isti kako bismo bili kompatibilni. Jer, kad bismo to hipotetički i postali, shvatili bismo koliko bismo bili osiromašeni i monotoni. Priroda nas tomu uči. Zamislite na trenutak da je naša svaka planina ista kao Maglić, svaka rijeka ista kao Bosna, svako jezero isto kao Prokoško, svako polje isto kao Duvanjsko i svaka visoravan ista kao Nišićka? Jednom riječju: dosadno. No, hvala Bogu, sve naše prirodne ljepote su drukčije i svaka njihova nijansa, kao kamenčić u mozaiku, čini našu geografiju jedinstvenom i veličanstvenom.

Evo, ovo je širi kontekst rada na ovom četveroknjižju koje nas sve treba potaknuti da se odmah najozbiljnije trgnemo i spasimo što se još spasiti može. A to zahtijeva jedan bolji i korektniji odnos čovjeka prema prirodi koji je u franjevačkom smislu gotovo rodbinski. Stoga, ne smijemo svoju prirodu percipirati kao resurs, sredstvo raspolaganja, nego kao darovano naslijeđe koje kao takvo od nas trebaju naslijediti buduće generacije. Hvala.

(Prigodom promocije knjiga "Jezera BiH" i "Rijeke BiH" 16. 2. 2023.)

Izvor: Svjetlo riječi