Najave

19.8.2018. Sarajevo/Srebrenica

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA
VII. Franjevački hod Frame Bosne Srebrene
8.8.2018.Guča Gora/Asiz

Neumorni zbog milosrđa Božjeg

Sedmi po redu Franjevački hod Frame Bosne Srebrene od Bosne do Asiza, započeo je 26. srpnja 2018. godine u Gučoj Gori. Okupilo se 50 framaša zajedno sa bogoslovima Franjevačke teologije Sarajevo, te časnom sestrom predvođeni duhovnim asistentom fra Domagojem Šimić. Proteklih dana naši su framaši prepješačili 110 km, od Guče Gore pa sve do Rame Šćita. Framaši su željeli kroz mali dnevnik opisati i dočarati vam atmosferu svakoga dana Hoda kroz Bosnu, stoga vam u nastavku teksta donosimo njihova iskustva.

27. srpanj 2018. god., Guča Gora - Novi Travnik

„Ovogodišnji Hod započeli smo u Gučoj Gori. Spremno i odmorno laganim koracima krenuli smo ka Novom Travniku. Dan prije Hoda razmišljali smo hoćemo li uspjeti u svom cilju. Naravno bila je prisutna velika doza straha i nervoze. No, ipak mi framaši smo se oslonili smo se na Boga i serafskog Oca sv. Franju. Slavili smo Boga i pjevali naše framaške pjesme. Nisam vjerovala u sebe i mislila sam da ću već prvi dan odustati. Ali molitva i pjesma mi je dala neku nevjerojatnu snagu. Čak nas ni kiša nije mogla zaustaviti. To je padao Božji blagoslov na sve nas. Ne mogu pronaći prave riječi kojima bih mogla opisati sve ovo. Svi smo bili kao jedno i imali smo samo jedan cilj: DOĆI DO KRAJA – stopama sv. Franje.“

Mir i dobro.

Monika Žulj, Frama Bugojno

28. srpnja 2018. god., Novi Travnik – Bugojno

„Danas nas čeka najteža dionica“, bile su riječi koje baš ne možete poželjeti čuti dok vas u pet sati ujutro budi vesela framašica. Osmijeh od uha do uha i vrlo primjetni umor nakon nekoliko sati sna u vreći za spavanje vidjeli su se na našim licima. Da, trebalo je ustati sa poda sportske dvorane u Novom Travniku i dan provesti u hodu do Bugojna. I da, svi smo već znali da nas čeka jako teška ruta. Borba s brdovitim kilometrima. I ona teža, sa samim sobom. Unatoč tomu, s pjesmom i franjevačkom radošću krenuli smo prema našem tadašnjem udaljenom odredištu.

Metar po metar koračala sam unutar nove velike obitelji. Da, već tad smo bili poput obitelji, iako smo se uputili tek prema drugom odredištu u Bosni. Obitelji poput one raštrkane po cijelom svijetu, jer ovu obitelj čine Frame cijele provincije. Poput one koja se viđa nekoliko puta godišnje, a tada nadoknadi sve propušteno vrijeme. I ponekad obitelj primi neke nove članove koji tek uče hodati. Ove godine, ja sam bila novi član koji je pravio svoje prve korake. Poput djeteta koje puže, pada, diže se i nastavlja hodati, rasla sam svakim korakom. Učila sam hodati. Jer Franjevački hod nije samo koračanje od župe do župe. A ni mladi koji sudjeluju nisu samo vesela skupina framaša koja prelazi tolike kilometre tek onako, jer je zanimljivo. Franjevački hod je hod po duši. Do Krista. I s Kristom. A ja sam naučila tako hodati.

I dok smo umorno, u šutnji prelazili planinske, šumske puteve shvatih da što dublje zaroniš u svoju dušu, dosežeš više vrhove, jer tamo dolje, ispod svega što ne želim pokazati, što me muči, ispod boli, rutine svakodnevice, krije se taj neopisiv osjećaj Franjevačkog hoda, najviši osjećajni vrh- ljubav. Neobično je kako ljubav otkriješ u teškim trenucima. Penjući se uz planinu koju smo trebali preći do Bugojna, razmišljajući o životnim pogreškama, kroz razgovor, ponovno sam pronašla Njegovu ljubav  koja se krije u svakom čovjeku. Pronašla sam Njega. Zapravo, On je uvijek i bio tu. Strpljivo čekam da se vratim dolje, ispod svih slojeva prašine na duši. I to je Hod. Najteža ruta gdje istovremeno hodaš u visinu, ali težiš ka dubini svoje duše. Ka onom unutarnjem miru kojeg osjetiš tek kad iznemogao kažeš: „Bože, ovo je teško, ali ti me vodi, jer ja ne znam kako ću stići tamo.“ Ka Ljubavi koju pronađeš tek kad se prepustiš Njegovim nepoznatim putevima s povjerenjem i pustiš ljudima koje znaš nekoliko sati da ti srce ispune framaškom toplinom.

To je Hod. Franjevački, ali životni. Često se u njemu nađu najteže dionice koje trebamo preći. Na njima padamo, boli nas, ne znamo kako uopće hodati njima i kamo. Ali vrijedi. Naposlijetku, takav je čovjekov put, težak, ali pruža mu ono najpotrebnije – ljubav. Bez nje, on je ništa, tek prah i prašina bez ljubavi.“

Matea Tunjić, Frama Tuzla

29.srpnja 2018. god., Bugojno - Uskoplje

„Franjevački hod sam po sebi je radost, tako da bilo kakvoj tugi i nesreći nema mjesta u ovom desetodnevnom druženju. Općenito, Franjevački hod je jednostavno blagoslov koji bi svatko trebao osjetiti i doživjeti. Zanimljivo je to, kad smo hodočastili iz Bugojna prema Uskoplju i općenito kad smo hodočastili, pratile su nas životinje. Najčešće je bio pas u pitanju, ali u jednom trenutku i jedna  je „maca“ postala sudionikom našega hoda. Iz Bugojna smo krenuli u jutarnjim satima i molitvom upotpunili jutarnju idilu. Sigurnim smo korakom krenuli prema Uskoplju gdje smo nakon puno pjesama, razgovora, a i kilometara stigli na naše odredište. Naravno, nismo prošli bez žuljeva i bez umora. Ali to ustvari i je cilj Hoda, žrtva! Opet kažem, ovaj blagoslov Božji trebao bi svatko doživjeti.“

Mario Sandro Tunjić, Frama Jajce

30. srpnja 2018. god, Uskoplje – Rama

Žrtva i odricanje je pravi odraz, dokaz naše ljubavi prema Kristu.

Rekla bih da je to najbolji način da iskažemo našu zahvalnost i ljubav prema Isusu za sve što nam neprestano daje. To sam odlučila napraviti i ja. Želim zahvaliti za sve što mi Bog daruje svakoga dana. Ponekad nisam ni svjesna koliko sam bogata. Imam sve što mi je potrebno da budem sretna zahvaljujući njemu i samo on zaslužuje neizmjernu žrtvu. Moj hod je dar Bogu. Na putu do Rame sam puno razmišljala u svom životu i odnosu s Bogom. Volim tišinu u kojoj se potpuno predam njemu i njegovoj ljubavi. Koliko god hod bio težak njegova sila, njegova ljubav nadjača i pobjeđuje sve. Sunce koje nas je pratilo velikom većinom našega puta nije moglo pobijediti moju želju da njemu zahvalim. On je pravi primjer da na našemu putu moramo biti ustrajni, ići do kraja, do pobjede, baš kao što je išao on, spasitelj cijeloga svijeta. To mi je davalo i uvijek će davati snagu na mome putu, jer kada nam je teško jedino važno je da se prisjetimo koliko je teško bilo Kristu, to će nam biti i više nego dovoljno da se borimo do kraja.

Ivana Perišić, Frama Domaljevac

 

Današnji dan framaši su proveli u pripravi za cilj našega Hoda, potpuni oprost grijeha u Porcijunkuli, kroz svetu misu i sakrament ispovijedi. A noćas svoj put nastavljaju ka Padovi i Asizu, te bi se ovom prilikom zahvalili svima koji su nas ugostili na ovome Hodu i pomogli u bilo kojem smislu. Zahvalni framaši spomenut će ih se u svojim molitvama, našem serafskom Ocu sv. Franji.

Izvor: Portal Frame Bosne Srebrene